Antikorupt pilule

Mihael se probudio negdje oko podneva. U stvari, tek se pokušavao probuditi, jer mu je u glavi tutnjala čitava ritam sekcija gradskog limenog orkestra, a sve kao posljedica vrlo burne proslave njegovog rođendana.

Danas ima 50 godina, a proslavu su počeli još početkom vikenda ‘after job partijem’ u kafiću kod ‘sisate’, kako su svi zvali gazdaricu Majdu. Runde su frcale, društvo je bivalo sve veće, a po zatvaranju te birtije, nastavili su turneju po klubovima u periferiji. U subotu je slijedio nastavak, a nedjelja je bila idealna za piknik na njegovoj vikendici na Žumberku. Kako je dospio kući, nikako se ne može sjetiti… Vjerojatno je opet proradilo zrnce razuma kod Borne, koji ne pije, ali nema ni vozačku dozvolu, pa je posegnuo za ‘jokerom zovi’. Ah, da, prisjeti se kroz maglu – u mini bus jedva su ušli. Točnije, upuzali četveronoške. ‘Jebeš takav rođendan’, pomisli, dok mu se melodija te priglupe pjesme ušuljala u vijuge, čineći ga još nervoznijim. Valjalo je ustati, jer je osjećao da mu se želudac diže i da slijedi mukotrpno grljenje školjke. Tako i bi…

Vratio se u krevet s čašom hladne limunade i nekoliko lekadola, tabletom za smirenje želudca, a na čelo je stavio kuhinjsku krpu natopljenu hladnom vodom.
– Valjda će biti bolje, pomisli Mihael, spuštajući se na zgužvanu posteljinu.

Kad se malo smirila glavobolja, krenuo je razmišljati o činjenici da je navršio pola stoljeća života. Tog se rođendana bojao k’o vrag tamjana, pa sad kad je i to nekako preživio, valjalo je donijeti neke važne životne odluke. Nešto važno, ali dovoljno lako za ispuniti, da ne ispadne opet kao s novogodišnjim zaklinjanjem da će prestati pušiti ili obećanja majci da će se konačno smiriti, oženiti i dobiti djecu.

Mihael je bio strastveni pušač, pio je, ali nikad na poslu, a blizu oltara ili matičara baš i nije bio. Neke su veze potrajale čak i po nekoliko godina, ali niti jedna majstorica se još nije našla da ga namami u bračnu stupicu. Iako se nekoliko puta činilo da je upecan, Mihael je vezu rasturao ‘za jedno popodne’, pa bi opet neko vrijeme kuhao sam, a kuću mu čistile studentice koje je angažirao preko ‘Student servisa’. Nakon svega, gotovo se pomirio da će ostati ‘stari dečko’, pušiti neće prestati, piće mu ne škodi, osim kad ovako pretjera, a to je jednom u nekoliko godina. Stoga je bio pred teškom odlukom što mijenjati u životu, sada kad je navršio ‘pet banki’, a to mu se uvijek činilo nekva prekretnica, nekakav drugi dio nečega… Nešto kao ‘Kum 2’ ili kao drugo poluvrijeme neke važne utakmice…

Glavobolja je polako jenjala, povraćalo mu se više nije pa je ipak mogao pokrpati misli i donekle se osjećao bolje. Odlučio je ne ustajati, dok se ne odluči što će mijenjati u životu, po cijenu cjelopopodnevnog izležavanja u zamračenoj sobi. Bio je odlučan u tom naumu, kao kardinali koji se ne miču iz kapele sve dok ne puste bijeli dim i obznane da su izabrali novoga Papu! Malo je rekapitulirao svoju biografiju. Jedinac u oca i majke, bio je ujedno i maza cijele obitelji pa mu je uvijek bilo dostupno sve što je poželio. Od igračaka, lopte, ploča, kaseta, filmova, bicikla, romobila, motora, na koncu i auta. Tata je radio u vanjskoj trgovini, putovao svijetom, a mama je ‘drmala’ u školi gdje je bila pedagoginja i desna ruka tadašnjim direktorima, koje je Partija postavljala i mijenjala po potrebi. Oni su dolazili i odlazili, a drugarica Darinka je ostajala. Pedagoški nije djelovala samo na đake, već je novim direktorima prenosila sve tajne škole i upućivala ih kako voditi ustanovu. Pet je godina izbivala iz matične škole, jer su je poslali u Njemačku, gdje je trebalo na noge osoviti jednu školu za djecu naših gasterbajtera. U stvari, ona je sama željela ići malo u Njemačku, jer je uhvatila muža kako skrivećki telefonira stanovitoj Milici u Frankfurt. Ne želeći ostati bez muža koji puno švrlja po svijetu, ali i odlično zarađuje, našla je način kako da mu bude bliže i izbije iz glave kojekakve ženske koje bi ga mogle navesti na svakakve gluposti. Razvod, ostanak u Njemačkoj i slične akrobacije kojima su muškarci u tim godinama skloni.

Tih je godina Mihael živio s dedom i bakom. Oba su roditelja bila u inozemstvu baš kad je on sam krenuo u školu, ali to nije bio nikakav problem. Odlično je učio, petice su frcale, na roditeljskim je sastancima baka slušala samo pohvale o malom Mihaelu. Istina, bio je ponekad dosta prgav i svojeglav, ali nikoga to nije brinulo. Za Božić je dobio hrpu poklona od mame i tate, koji su svratili u domovinu. Sve je bilo idilično do trenutka kad je trebalo krenuti u drugo polugodište. Baka je Mihaelu dala jedan paketić, koji je trebao predati razrednici kao poklon od njegovih roditelja. Pitao je zašto to mora dati baš njoj, koja ga je nekoliko puta tužila baki da je neposlušan i da sve mora biti po njegovom.

– Zato da bude bolja prema tebi!
– Ali, ona meni ide na živce! Ništa joj neću nositi! Ako hoćeš, odnesi joj ti! – frknu on i odjuri u školu bez poklona za razrednicu.

Baka je pokušala još jednom, ali nije išlo. Na kraju je poslala dedu, koji je razrednici predao paketić s parfemom i 100 maraka. Bio je to jedini put da je propustio posegnuti za mitom i korupcijom, pokazalo se kasnije. Slučajno je, negdje krajem petog razreda, uhvatio tatu i mamu kako se svađaju oko svote kojom treba ‘podmazati’ razrednicu koja mu je kanila napisati ukor zbog toga što je nagovorio sve u razredu da ‘blajbaju’ zadnja dva sata, onako ‘iz fore’… Nije reagirao, ali ukor nije dobio… Zanimljivo, pomislio je. Znači tako to ide…

Ubrzo nakon toga, baka je morala na operaciju koljena. Deda je brojao novce i stavljao ih u kuvertu, a baka je spremala nalaze i ostale papire u fascikl. Mihael je znao o čemu se radi, ali je ipak priupitao:

– Kaj će baki toliki novci u bolnici, da neće u kazino ili u šoping u Trst? – zlurado se cereći.
– Ma, to je za doktora. Nekako će srediti da baka ide na operaciju u Lovran, tamo to rade najbolje. A trebat’ će i za toplice uputnica… To se čeka po pola godine. Jebiga, Mihaele, nisi više mali… Tko maže taj i vozi – zapamti to…

I zapamtio je. Plavih su kuverti uvijek imali u tatinom pisaćem stolu. Srećom, imali su što i trpati u njih, a razloga je uvijek bilo. Znao je da mu je upis u srednju školu sređen na jednoj večeri u ‘Esplanadi’. Mama nije mogla dozvoliti da sinko ide u nekakav prljavi zanat, već u gimnaziju, naravno. Ocjene su mu bile katastrofa, jer je u sedmom i osmom razredu potpuno popustio. Popubertetio je, govorila je baka. Ali, razlog je bio potpuno druge prirode. Što bi on učio i štrebao, kad se jednom kuvertom sve riješi, za čas posla… Slično je bilo s upisom na fakultet. Naumio je postati geodet, ali bodova je imao tako bijedno malo, da ga niti savršeno napisan prijemni ispit ne bi spasio od tavorenja na dnu liste kandidata. Tata je brzo našao ‘žnjoru’ i način kako da se preskoče te glupe formalnosti, pa je Mihael s prvim danima rujna te godine otišao po indeks na referadu. Gospođa koja tamo radi očito je svakodnevno rješavala ‘padobrance’ poput njega pa ga je brzo našla na popisu, pomalo prijekorno ga pogledala iznad naočala i poželjela mu sreću na putu prema diplomi. Spominjala je i služenje vojnog roka, na koji su novopečeni studenti tada bili upućivani, ali nije znala da je to tata Mihaelu već sredio. Doktor na famoznoj ‘regrutaciji’ bio je stari dužnik njegovog ‘starog’, koji mu je uvezao novog ‘Golfa’ iz Njemačke, s minimalnom carinom i mimo još sijaset propisa koji su tada pratili uvoz automobila u Jugoslaviju. ‘Lekar Bata’, kako su ga zvali, izmislio je rijetku bolest koja je, eto, napala ‘nesrećnog Mihajla’, pa je proglašen nesposobnim za gubljenje vremena u ondašnjoj JNA.

– Ajde, Mihajlo, idi pa se leči i vredno studiraj! Sve će da bude u redu, nije to neizlečivo! -smrknuta lica reče vojni doktor, pružajući Mihaelu rješenje o nesposobnosti za služenje vojske.

Mihael je tada pomislio na riječi svoje bake, koja je bila protiv toga da se eskivira vojska. Ona je tvrdila, kako u njenom selu kažu: ‘Tko nije za vojsku, nije ni za ženidbu!’ Hm, baka je bila prokleto u pravu, pokazalo se kasnije…

Ipak, na fakultetu je vrlo rijetko trebalo posezati za plavim kuvertama. Tek poneki telefonski poziv, za malo progledavanja kroz prste na težim ispitima. U roku je diplomirao, pa je valjalo misliti na rješavanje pitanja zaposlenja. To je, naravno, prepustio svemogućem tati, koji je, kako se tada Mihaelu činilo, svakome u gradu napravio neku uslugu, pa se sve moglo srediti ‘popreko’… Ipak, nije odmah žurio raditi i zaraditi svoje novce. Imao je ušteđenu lijepu svoticu, pa se s društvom zaputio autostopom po Europi. Tada je to bio vrlo popularno. Ruksak na leđa, prst u zrak, pa put Beča, Amsterdama, Pariza…

Razmišljao je o tom vremenu pa se, ovako mamuran, prisjetio da je to u stvari bio najpošteniji dio njegova života. Trošio je koliko je imao, uživao koliko je mogao, a nigdje tate ni mame u blizini da nešto srede i ‘skemijaju’, kako su zvali te ‘kućne čarolije’ za brzo postizanje ciljeva. Jer, kad se vratio iz svijeta, doma ga je već čekao posao u dobrostojećoj firmi, na čijem čelu je bio direktor tatin prijatelj i član iste partijske organizacije. U to doba, sredinom osamdesetih, direktori tog kova sve su mogli. Veći je problem bilo nabaviti dovoljnu količinu bonova za gorivo, čokoladu ili deterdženta, nego zaposliti jednog geodetu… Ma, to mi riješimo lijevom rukom, poručio je drug direktor drugu svome, ocu od ‘malog Mihaela’. I bi tako… Ako je grčka tragedija zasnovana na mitu, a naša na korupciji, kako je netko zgodno sročio, ono što je u Mihaelovom životu uslijedilo, bila je kombinacija komedije, drame, tragikomedije… A sve podvučeno ispreplitanjem mita i korupcije, kao nečime što se podrazumijeva. Nešto kao ‘Vegeta’ u jelu i kao ‘Jamnička’ u vinu…

Ipak, i Mihael je sada bio na drugoj strani hranidbenog lanca. Sve češće su njemu u džep gurali razne svote, jer kroz objektiv goedetskog aparata svašta se moglo… Međe, ‘Gupovi, Pupovi’, stupanj sim’, stupanj tam’… Ako ne znaš primiti, ne znaš ni davati, kaže još jedna narodna mudrost, u čiju se istinitost Mihael sam uvjerio.

Onda je došao rat. Tata, koji je sve vrijeme svoje vanjskotrgovinske karijere vrijedno radio i kao doušnik Službi, znao je što se sprema, pa je odmah alarmirao najbliže. On sam brzo je preplivao u nove ‘kockaste’ službe, pa je opet bio ‘blizu vatre’. Mihael se priključio nekakvoj izmišljenoj postrojbi, slikao se u pravo vrijeme u pravoj odori, a čim je došlo vrijeme za nekakav odlazak na teren, posegnuo je za svojom ‘otpusnicom’ iz JNA, pa šmugnuo u civilnu odjeću. Naravno, na vrijeme se iz Partije prebacio u podobnu Zajednicu, pa je mogao nesmetano krenuti u akciju, poput mnogih dobro obaviještenih… A to je značilo da je vrlo brzo svoj ‘momački’ mali stan mijenjao za kuću u sjevernom dijelu Zagreba. Nešto je i nadoplatio, ali svota je bila smiješna u odnosu na ‘kvadrate’. Dotadašnji vlasnici kuće, ‘čudni ljudi, čudnog imena’, nisu bili raspoloženi za cjenkanje, jer im je susjed, izbjeglica iz Bosne, svakodnevno u vrt bacao ustrijeljene vrapce, smeće, a rekao je, ako se uskoro ne maknu, da će početi bacati bombe. Najprije manje, pa onda sve veće… Jer, takvi su njega istjerali s rodne grude, pa, eto, sad mora životariti tu u ovom napučenom Zagrebu, gdje ima još puno neprijatelja naše mlade države… Mihael je, naravno, imao povlaštenu informaciju i postao dobar susjed nabrijanom Jozi…

Isto tako je vrlo povoljno otkupio dionice firme u kojoj je radio. Kupovao ih je bagatelno, pa da mu se dalo, lako je mogao s još nekolicinom prijatelja postati i većinski vlasnik. Ali, nije mu se zamaralo s tim pa se zadovoljio mjestom pomoćnika direktora. I tako su mu tada djevojke, putovanja i provodi bili u prvom planu. A novaca je bilo više nego ikad… Tek ponekad, Mihaela je malo zapekla savjest, ipak je sve radio po pravilima, koja su sve više dolazila na udar javnosti. Uz sitne slučajeve mita, korupcija je bila pojava kojoj se najavljivao rat. On je znao da su to bajke za predizborna vremena i za dodvoravanje Briselskim birokratima, a da od svega neće biti ništa… Zašto mijenjati nešto, kad svi znaju pravila igre i sve nekako funkcionira. Uostalom, nije li ona zmija podmitila Evu pa nije baš sve tako crno završilo…

Još uvijek u potpunom mraku, koji mu je godio, razmišljao je o odluci koju je odlučio danas donijeti… Iako mu ništa suvislo nije padalo na pamet, predosjećao je da će ipak već od sutra biti ‘novi čovjek’. A, onda mu je sinulo… Ideja je došla poput munje u ljetnoj noći… Iznenada mu je sinulo, jasno i precizno. Poput groma, grmjelo mu je mozgom! NJE ću se odreći! NJE I NJEGA! Korupcije i mita! Blaženost zbog toga što mu je takvo što palo na pamet, brzo je minula, pa se malo zamislio nad tom odlukom. Hoće li on to moći? Kako će funkcionirati na poslu i privatno? Kako će to uopće priopćiti svima koji su vezani pupčanom vrpcom s njim, poslovno i privatno? A, sve je to isprepleteno kao ‘viline kose’, kako je njegova baka zvala takve situacije i odnose…

Ustao je, zateturao malo. Što od vina koje je još uvijek kolalo mozgom i žilama, što od ove odluke, koja ga je uzdrmala poput Kličkove šake… Možda me prođe kad se istuširam, obrijem i dovedem u red – procijedi kroz zube Mihael, žmirkajući pri naletu prigušenog svjetla u kupaonici. Topla voda, pjena, oštra britva i omiljena krema za lice, vratili su Mihaela u život. Glavobolja je nestala, tremor se povukao, a želudac je glasno navijao za malo goriva… Malo tosta, maslaca, hladnog mlijeka i komadić čokolade. Dovoljno da zaključi kako je opet živ i zdrav. Bio je još odlučniji da svoju riječ samome sebi ne pogazi i ne odustane od odluke koja će mu promijeniti život naglavačke. Nakon početnog šoka, sam je sebe uvjeravao kako mu je to najbolja odluka koju je mogao donijeti, jer već duže vrijeme osjećao se kao svaki pokvareni seoski pandur, kao podmitljivi carinik, kao netko koga se može kupiti za šaku para ili za lijepu riječ, obećanje… A i sam je tako funkcionirao. Ako ne ide drugačije, onda ćemo pošteno… Treba li mi to u životu više? Ne treba! Tutnjao mu je svaki živac i svaka moždana vijuga.

– Ne’š više! – zaderao se glasno, kao da se obraća nekakvom uljezu u stanu s kojim će se uskoro obračunati… Ako treba i šakama.

Prvi test čvrstine i odlučnosti uslijedio je vrlo brzo. Mobitel je vibrirao i poskakivao na stolu uporno i stalno ispočetka. Zvao je Kiki, njegov prijatelj i odnedavno partner u tenisu, a zajedno su osmislili način kako da se dočepaju mjesta u strukturama gradske vlasti, pa su za predstojeće izbore oformili nezavisnu listu. Ak’ bu samo komadi koje smo povalili glasovali za nas, evo nas u Skupštini – bio im je moto, gotovo i predizborni slogan.

– Mihaele, jesi živ?
– Reci, kume. Gdje gori?
– Jako gori, budući gradonačelniče. Slušaj me dobro…
– ‘Ajde, pjevaj! Okolišaš k’o pokojni Račan… – nestrpljivo će Mihael.
– Zvali su me iz obje Televizije i iz nekoliko žutih novina, da imaju snimke iz onog kluba gdje smo u petak i subotu tulumarili, za tvoj ročkas!
– Da, kaj hoće?
– Hoće lovu ili dogovor da to ne objavljuju! Znaš kak’ se to dela…
– A kaj je na snimkama, ja baš nemam filma – promuca Mihael, osjećajući kako mu krv nadire u glavu, koja ga je opet počela boljeti.
– Uff… Kažu da te imaju uslikanog na stolu, dok pišaš po striptizeti, da si čašom gađao šefa muzike i da na mikrofon urlaš ‘malo vas, malo vas je pičkice!’ jer su nas zaštitari probali izbacit’ van! Jebiga…
– I kaj onda… Mogu nam…
– Mogu, mogu. I te kako mogu! Ako nas oderu, ode kampanja i sve u tri lijepe materine…
– Nek’ objavljuju, boli me ‘pokemon’! Neću zvati nikoga! Mogu im dat’ izjavu, ali nema šanse da nekome titram jaja ili im punim đepove. Mamicu im pokvarenu, lešinarsku!
– Kaj je tebi, Mihael? Pa gotovi smo ak’ to izađe…
– I Bandić je delal sranja, pa je zamalo postal predsjednik… Mogu me nazvat’, ali ja sam svoje rek’o! I amen!
– Ok, stari. Kak’ ti veliš… Nadam se da buš se predomislil… ‘Ajde, bok! – prekinu Kiki.

Mihael je još nekoliko minuta stajao na mjestu s mobitelom u ruci, razmišljajući o novonastaloj situaciji. ‘Ajde strvinari, zovite! Spreman sam za invaziju skakavaca…

Nije morao čekati dugo. Najprije je zvao zloglasni urednik još zloglasnije emisije, koja se bavila aferama i poluživotima izmišljenih zvjezdica, a katkad su znali ‘oderati’ i pokojeg ‘kapitalca’ poput Mihaela, ako ne bi na vrijeme ‘reagirao’. Zna se kako… Mihael ga je otpilio kao balavca. Isto je postupio s urednikom konkurentske televizije, a onda se očito pronio glas u ‘zvjezdanoj trač zajednici’ da ciljani objekt odbija suradnju, pa su uslijedili opetovani pozivi, ovaj put s otvorenim prijetnjama, kako bi se ipak ušićarilo nešto… Kao da ga ne znamo, vjerojatno su pomislili medijski predatori, ne mirivši se s tako tvrdim stavom momka kojeg je bio glas da je uvijek za suradnju i dogovor. Na obostrano zadovoljstvo, naravno…

Mihael je otkrio novi, njemu dosada potpuno nepoznat osjećaj. Guštao je u situaciji, u kojoj je on izgledao kao lovina, a u stvari je prolazio tako dobro iskupljenje, pročišćenje, katarzu, kako bi učene face rado zborile… Nikad nije bio na ispovjedi u crkvi, ali osjećao je da se tako griješnici drže, nakon pokajanja i obećanja da više neće griješiti. Jedva je čekao sutrašnja izdanja novina, a onda i one njemu smiješne najave ekskluzivnih snimki raskalašenog nositelja liste koja najavljuje prosperitet i bolji razvoj grada.

Ujutro se sve odigralo upravo kako je i očekivao. Pukla je vijest, a on je odgovarao na desetke poziva, dao bezbroj intervjua, i nigdje nije ni pokušao glumiti žrtvu ili se posipati pepelom, pravdajući se trenutkom slabosti u osjetljivom dijelu života. Čak je i upotrijebio onaj besmisleni stih ‘Jebeš takav rođendan’, objašnjavajući da je malo opuštanja dobrodošlo u moru napete svakodnevice i jurnjave za novcem i rješavanjem bezbrojnih obaveza, poslovnih, privatnih, političkih…

Do izbora, navalili su oni drugi. Oni koji su Mihaela trebali u poslovnom svijetu. Tražili su svašta od njega, pretpostavljajući da je ovako medijski izranjavan, mek i podatan. Laka meta, reklo bi se… Ali su se ljuto prevarili. Rezao ih je kao trule grane. Svi su redom bili ‘iznenađeni i uvređeni’… Ispočetka su mislili da se šali, ali brzo su uvidjeli da je Mihael zaboravio sve prečice i stranputice kojima je desetljećima tako suvereno grabio kroz život i karijeru.

On sam osjećao se kao potpuno novi čovjek. Kad je na obiteljskom ručku, na dan izbora, ispričao što mu se sve dogodilo posljednjih tjedama i kako je odlučio promijeniti način djelovanja, svi su ostali nijemi i šokirani. Kao i svi, mislili su da je to samo još jedan njegov hir, prolazna zabava i način da šokira sve. Pogotovo nakon što su sve novine i svi portali objavili njegovu sliku, kako veselo mokri po polugoloj striptizeti… Nitko mi ništa ne može – zaključi Mihael. Da sam cvilio i molio da me poštede, bio bih popišan ja, a ne ona nesretnica. Ovako sam svima pokazao tko ima muda! Nije bio siguran kakav je ono lijek za glavobolju i želudac popio ono mamurno jutro… Možda je u onim tableticama bio skriven kakav eksperiment, koji su farmaceuti podvalili u probnu distribuciju?! Možda je to bio samo krivo upakiran lijek ‘Anti korupt pilule’? Morat’ će ipak za nus pojave i posljedice upitati svog liječnika ili ljekarnika…