Radetzki marš u …

Već 15 godina prvi dan u godini meni je radni dan. Točnije, od rana jutra do podneva eterom nastojim širiti samo dobre vibracije. Manje ili više umoran, dovučem se oko podneva doma na ručak. Tako bi i ove godine. Bitno manje zgužvan jer se nigdje nije tezgarilo za doček, prionuo sam na uništavanje sarme, koja je neodoljivo mirisala. Da ‘i anđeli bi je jeli’…

Poslovično, gleda se novogodišnji koncert iz Beča. Supruga uživa u cvjetnim aranžmanima, djeca komentiraju poskakivanje dirigenta, a ja guštam u smirujućim taktovima Štrausovih melodija. Taj ritual vjerojatno je fetiš mnogih pa znate o čemu se radi. U kući toplo, želudac pun, još čuveni valcer i ‘Radecki’ za kraj, pa na poslijepodnevni spavanac. Tipična srednjevječna shema… Gledam tako majstore iz Beča i misli mi odu daleko u prošlost…

Božić u JNA već sam opisao u jednom tekstu, a novogodišnje patnje u ‘smb’ uniformi nekako mi se prišuljaše u svijest i pratiše me cijelo popodne, sve dok nisam usnuo snom pravednika među narodima. Da pojasnim, nikad nisam bio neki ekspert za ozbiljnu glazbu, štoviše, najveći domet slušanja simfonijskog orkestra u to vrijeme bile su pjesme ‘dugmića’ – ‘Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš’ i ‘Sanjao sam noćas da te nemam’ – pod ravnanjem Ranka Richtmana… Ipak, nešto me stalno privlačilo tom zvuku, koji je tako neobično ulazio u uho i izazivao sasvim drugačiji ushit od rokerskog nabijanja, buke i galame. Osjećao sam se kao zbunjeni pubertetlija, koji ne zna što mu se zbiva u gaćama, a što u mozgu – ne znajući da je to sve uzročno posljedična veza međusobnog djelovanja sivih ćelija…

I tako se te jeseni smjestih u kasarnu ‘Janko Čmelik’ VP 3876/1 u Novom Sadu. Točnije, u Petrovaradinu, stotinjak metara zračne linije udaljene od legendarne tvrđave – Tranđamenta, kako su je lokalne lale zvale. To je, da podsjetim, bila zadnja točka K&K monarhije pa je i tada, početkom osamdesetih, tamo još sve odisalo austrougarskim štihom. Preko puta kasarne bilo je nekadašnje ‘Austrijsko groblje’, ali je, u nedostatku Mozartovih zemljaka, kasnije tamo počeo ukop preostalog katoličkog življa. Ulice su nosile imena hrvatskih kraljeva i knezova, Marija Terezija imala je svoje šetalište. Sve u svemu, idealni uvjeti za praćenje novogodišnjeg koncerta iz Beča. Uostalom, moćni Dunav je mirno šumio stotinjak metara od ‘stražarskog mesta broj 4’.

Moj drug Dule Đorđević iz Beograda i ja dogovorili smo se da iza ručka šmugnemo u vojnički klub i pogledamo koncert. Založili smo staru ‘Kalorex’ peć, izvadili pivo, koje se iznimno dobivalo za Dan Armije i na Novu godinu, pa pojačali ton na EI televizoru. Nije prošlo par minuta, evo ostalih vojnika u klub. Oni bi gledali reprizu dočeka. Minimaks, Čkalja, Tozovac, Cune Gojković… Jebali vas ovi što ‘testerišu’ po tim guslama, daj bre da se smejemo malo! Oni na prvi program, mi prebacujemo na drugi… I tako jedno pola sata neravnopravne borbe. ‘Trish trash polka’ pa kolce. ‘Na lijepom plavom Dunavu’ pa Čkaljino kreveljenje… I tako dođe koncert već do samog kraja… Pustite još ovu pa mi idemo, kumimo i molimo razularene neprijatelje dobrog zvuka, koji su već popizdili načisto…
– ‘Ajde reci kako se zove ta pesma? – zaviče Ljubiša iz Niš.
– Radetzki marš – zavapim ja, braneći cijeli bečki orkestar golim rukama.
– Ma, kome ti marš! – kriknu svi u glas i opet prebace na ‘Bum cile bum’!

I tako smo Dule i ja ‘u rezancima’ odgledali koncert pa nakon ‘Radeckog’ dobili marš van iz kluba. Možda zvuči patetično i prepotentno, ali osjećali smo se tada baš dobro i ponosno. Ispali smo branitelji kulturne baštine zapadnog svijeta, kontra najezde s istoka. Srećom, djelovali smo nešto kao ‘Boro i Ramiz’ pa je reakcija dežurnog ‘bezbednjaka’ bila puno blaža. Ovako je naš ‘miješani brak’ izazvao tek blagu bukvicu, bez sankcija. Netko je, naravno, revnosno prijavio da su ona dvojica, Valent i Đorđević, sprečavali ostalu većinu vojnika da gledaju teve, nateravajući sve da gledaju nekakve ‘cigulje migulje’ koje nitko ne razume. Major ‘Bezbednjaković’ počeo je oštro:
– Pa, dokle ću ja da trpim te vaše nazovi – kulturne mangupluke!?
– Ne razumemo…
– Đorđeviću, ti su organizovao odlazak na koncert ‘Riblje Čorbe’. Je l’ tako?
– Jeste.
– A tamo ste se ponašali kao stoka na sajmu. Mamicu vam rokersku! Sve major zna, sve… Vitlali ste vetrovkama iznad glave i razdrljili košulje k’o Tarzani! Je l’ to slika vojnika?
– Nije baš tako bilo, druže…
– Ćuti, nisam još gotov. Kad ste ti i ovaj Valentić… (Valent, ispravim ga ja) Ma na isto mu ga dođe… Kad ste dogovorili odlazak vojske u pozorište, šta je onda bilo. Ajde, pevaj!
– Šta bi bilo, išli smo besplatno i gledali komedije. Šta fali malo kulture, pa svi idu samo u bioskop i gledaju ‘Hopa cupa u krevetu’ i ‘Šveđanke s autoputa’, ‘Emanuele, crne i bele’… pokušavamo, ali…
– Javio mi čovek iz pozorišta da ste samo vas dvojica ostajali u pozorištu, a ostali su begali u prvoj pauzi! I to kuda? U onu kafanu ‘Kod besnog konja’, gdje je vojsci zabranjen ulaz!?
– Jebiga, rekli su da je došla nova mrak dobra pevaljka…
– Znam, Gara iz Brčkog, lepa je, ali kažu kurva ima sifilis. Je l’ to treba da pokupimo? Vojska krene u pozorište, a vrati se s najmanje milion picajzli u gaćama! Đorđeviću i Valentiću, bež’te da vas ne vidim, i dosta tog kulturnog izdrkavanja! Je l’ jasno?
– Jasno, druže majore.
– Nemoj da vam sredim prekomandu iz Novog Sada u Novi Pazar ili negde na albansku granicu, pa tamo širite tu svoju kulturu…

Nastavili smo djelovati,ali u ilegali. Kad vojnik malo ostari i žica se proširi, pa smo guštali u blagodatima vojvođanske prijestolnice. Zanimljivo, po dolasku doma, rijetke sam godine uspijevao biti budan u to sveto doba. Ipak, taktovi onog revolucionarnog buntovnog marša ostali su mi duboko urezani u sve pore, pa kad sam se domogao radija i mogućnosti da imam svoju emisiju, vratio sam dug Štrausovima, pa mi je njihovih 3 minute najslavnijeg marša na svijetu, godinama bila uvodna špica emisija. Prva se zvala ‘Nježni infarkt’ na ‘RDR-u’, a kasnije ‘Dobro jutro dobri ljudi’ na ‘HRK-u’. Tako mi gledanje te poslastice iz Beča dođe nešto kao svakogodišnje hodočašće, barem uz tv ekran. Sve dok ne budem dovoljno star i bogat, da kupim karte i odprašim u Musikverien, da se lično i personalno uverim kako se to testeriše na Dunavu, 500 kilometara uzvodno od kasarne ‘Janko Čmelik’.