Uaaa sudija!!!

Ma koliko se jezikolovci trudili da nam jezik ne bude pun tuđica, anglosaksizama, a pogotovo srbizama, neke riječi jednostavno ne idu van iz upotr(ij)ebe, pa taman sto puta dnevno ponavljali da ‘dragi gledaoci i slušaoci’, ‘maltene’, ‘opsajd’ i najomiljeniji relikt jugoizražavanja – ‘sudija’, nisu izrazi koje valja koristiti.

‘Ne razumiješ ti to druže sudija’ stih je pjesme ‘Zenica blues’, a ‘sudija, je…m ti sve po spisku!’, to je najčešći usklik koji se da čuti s tribina diljem Lijepe naše. Jedini kojeg neće osloviti sa ‘sudija’ je Zlatko Sudac. Svi ostali djelitelji pravde, od zabačenih igrališta s vijugavim aut linijama do zagrebačke Arene, bit će prozivani ‘sudijom’ u svakoj prilici kad navijač smatra da su ‘njegovi’ oštećeni. Valjda se to čini uvjerljivije i jače. Nešto poput psovki na ekavici, koje uvjerljivije nekoga tjeraju ‘u tri lepe materine’, nego psovke na kajkavštini – npr. ‘jebal ti pes riticu!’).

Nakon ovako pomalo neozbiljnog uvoda, nastavit ću malo ozbiljnije jer suci o kojima ću pisati ozbiljno su uprli izazivati samo gorčinu, ljutnju i slične osjećaje. Radi se o pravosuđu susjedne Srbije, koje svako malo uzdrma našu javnost akcijama čačkanja po ’91. i godinama rata u Hrvatskoj. ‘Purdijada i Tromblonijada’ sretno je okončana, a već je pušten novi otrovni balon spominjanjem dr. Vesne Bosanac, u sklopu nekakvih pravnih radnji, koje se odnose na ratne dane u Vukovarskoj bolnici. Ma, nabijemo vas i vaše proceduralne repove, ostavite nas već jednom na miru – razmišljaju vjerojatno svi koji su tih dana nosili pušku i borili se protiv nemani s istoka. A evo, neman ne miruje, već opet kljuca po ranama, koje su itekako svježe i bolne. Ne bih se upuštao u pravne zavrzlame, ni u procjenjivanje nečije krivnje, ali nešto me jako tišti i smeta. To nešto je bešćutnost onih koji su vlastoručno počinili zločine, a sad su uglavnom na teritoriju zemlje koja potražuje naše građane. A isto tako smeta me što nijedan od slučajeva o kojima ću pisati nije ozbiljno istražen, a kamoli da se nekoga optužilo i procesuiralo, naravno, od strane našeg pravosuđa. Spomenut ću ubojstva koja su se dogodila u mom susjedstvu.

Prvi dan upada bradonja u Vukmanićki Cerovac bio je koban za Miroslava i Ivicu Sabljarića. Život su izgubili na kućnom pragu. Nenaoružani i nevini. Par dana kasnije u Vukmaniću se deda, kojeg su svi zvali Joja, nije izvukao iz racije i pretresa kuća. Upali su mu ‘teritorijalci’ s pitanjem ima li kakvog oružja u kući. Rekao im je da nema, usput ih priupitao jesu li za rakijicu… Nisu pili taj dan, čekao ih je ozbiljan posao. A taj je posao bio pronalazak lovačke puške na Jojinom tavanu. Uzalud je on tvrdio da pojma nije imao da je puška ležala gore, na zaključanom tavanu, jer je to sačmarica njegovog sina koji radi u Njemačkoj i nije mu rekao da je puška odložena u šatorsko krilo. Rafalom su pokosili Joju, a uplašeni susjedi tvrdili su da znaju egzekutora.

Nekoliko dana kasnije, četveročlana obitelj Muić uputila se u Karlovac. Navodno su imali dogovoren prolaz kroz sve linije, ali na Jelašima je bio kraj njihovog putovanja. Osim što su izrešetali njihov Golf, izmasakrirali su ih do neprepoznatljivosti. Ako već nisu doživjeli ulazak na slobodan teritorij, Muići su ipak pokopani na Dubovačkom groblju. Počinitelj je do danas ostao nepoznat.

Uz sve poslove kopanja rovova i raznih drugih izmišljenih radova, okupatori su muškarce koji su ostali u njihovoj ‘Krajini’ rado izlagali opasnostima rada na prvoj crti bojišnice. Tako su kao odgovor na čuvene ‘Bijele tigrove’, koji su kopali po Sajevcu, natjerali radno sposobne muškarce iz Vukmanića i Knez Gorice da se penju na električne stupove, koji su neposredno uz liniju, pa da vuku kablove koje nikad nisu spojili na napon. Bilo je to ‘elektifikovanje Krajine’, kako je posao nazvala njihova ‘Radio Petrova Gora’. Ista propagandna stanica objavila je da je S. Šepac mučki ubijen metkom s ‘ustaške’ strane. Oni koji su preživjeli, kunu se da je metak došao iz Štrekovca, šume koju su nadzirali njihovi milicajci. Obitelj istog prezimena stradala je u vlastitoj kući u Knez Gorici koncem ’93. Na staru godinu ‘tanđarom’ je zloglasna ‘Draga Pilićarka’, kako su je svi zvali, ubila supružnike Šepac. Čin je bio toliko bešćutan i očit, da je čak krvoločnu pilićarku tamošnji Sud u Glini osudio na nekakvu kaznu. A naš Sud? Zato bole svi ovi događaji. Pravda, pravo, pravica…

Jesmo li zaista takvi Dudeki, da nas šerafi tko se kako sjeti? Ili će možda nakon svih iskapanja i okončanja procesa metuzalemima iz ’45., za jedno 65 godina doći na red i ovi događaji koji su ostali neriješeni, a zločinci koji su ih počinili već odu u vlažnu ilovaču. Uaaaa sudija!!!! Odsviraj pa zviždalju za pojas zadeni. A vi suci, malo se trgnite. Nije sve u punjenju Remetinca, ima rana koje jako bole i pitanja koja traže odgovore i Vaš pravorijek.