Kamen, škare, papir!

Ni u najcrnjim snovima ne bi mi palo na um da ću biti prva žrtva novoga ‘Zakona o fušu’, kojega su vladajući naumili progurati u Sabor pa u primjenu. Čuli ste već najave da će se ovim Zakonom stati na kraj odljevu silnog novca koji, umjesto u državnu blagajnu, ide u pravcu privatnih džepova. Rat ‘fušu’ i sivoj ekonomiji do istrebljenja!

Sva sila inspektora vjerojatno upravo završava kratke tečajeve o efikasnom djelovanju protiv svih segmenata i elemenata koji rade ‘na crno’, a lovu gužvaju u vlastite duboke vreće. Kako prepoznati frizerku koja šiša po kućama, limara, zidara, automehaničara s grabom u vlastitoj garaži, ilegalnu pecaru, točionicu, bager, kombajn… Poruka je jasna: Tko račun za uslugu ne izda – za državu pizda!

Da pojasnim kako sam ja stradao od ruke Zakona, koji još nije stupio na snagu, ali je strah od odmazde i kazne prouzročio bolne posljedice. Kao i svaki skrbni gazda, s prvim toplijim danima zaputio sam se u vinograd i voćnjak. Obrezao loze, promijenio trule kolce, podšišao živicu, zapalio suho granje i raslinje – sve po pravilima i naputcima za sigurno izvršenje navedenih radnji. Ostala mi je za obrezati još breskva, par šljiva i jabuka. Kako ja to ‘klaštram’ onako amaterski, ‘od oka’, planirao sam tu radnju prepustiti stručnjaku. Da se dobro formira krošnja, da to na nešto liči… Nabavio sam broj majstora koji će to obaviti za jedno popodne. Stručno i brzo, a za sitnu lovu… Momak je krsni kum starijoj sestri moje piljune pa će bit’ i dodatnih popusta! Savršeno. A onda sam čuo da je takvim marifetlucima odzvonilo. Tko je u fušu rezao, rezao je…? Ko je jamio, jamio je – kako reče veliki mislilac i humanist Rojs. Što ako inspekcija bane u moj voćnjak i privede zakonu fušera sa stabla i mene naručitelja nečasne radnje?? S tim da sam otprije poznat Organima… Već sam vidio naslove u novinama: ‘Poznati radijski voditelj D.V. (49), uhvaćen u pokušaju oštećenja državnog proračuna!’ ili: ‘Proziva druge, a sam potkrada državu koju (navodno) voli!’. Zacijelo bi ‘Fejsbukiše’ samo dopisali nove transparente poput: ‘Dado, vadi ruke iz naših đepova!’ ili: ‘Marš na krušku, tamo ti je mjesto!’, ‘Jaca + Dado = Bonnie and Clyde!’.

Prestravljen izvjesnošću crnog scenarija, uzeo sam škare i odlučno se zaputio prema voćnjaku. Ne bu mene ni’ko hapsil u mojoj kuruzi, ne bu! Kćer se bezbrižno ljuljala u dvorištu, ptice su cvrkutale, u daljini se čula motorna pila. Dva su sata do mraka, ako zapnem, pola posla bit će obavljeno… Čuvajte se trule grane, stiže ‘Ed škaroruki’! I, taman se zahuktalo sunećenje, kad eto pizdarije… I to kakve! Sa zemlje se propeh do dviju grana jabučnih, u namjeri da jednu ostavim, drugu da skratim. Ova veća mi se izmakla iz junačke ljevice, opalila me po prstima, ja refleksno cimnuh ruku, a desnicom sam već krenuo odrezati višak… Umjesto grane, zarezao sam svom silinom stiska
– jagodicu na lijevom kažiprstu!? A u pitu materinu!!

Krv je šikljala kao gejzir. Pojurio sam u kuću, zaustaviti ovu bolnu i nepotrebnu transfuziju i zamotati ostatke zarezane jagodice (bobice). Ukratko – na hitnoj su me kvalitetno utješili, dezinficirali ranu, cijepili protiv tetanusa (iako su mogli i protiv bjesnoće), te mi od prsta napravili bijelu ‘barbie bebicu’. Miruj i ne turaj prste gdje ne treba… Rekoše momci u bijelom i otpustiše me na kućnu njegu. Vidiš tata, da si se samnom igrao ‘kamen, škare, papir’, prst te ne bi bolio, reče moja mala lukavica, smijuljeći se.

Pa tako sada, kao žrtva ‘domovinskog mira i poraća’, idem na previjanja, po tipkovnici lupam s dva prsta, a svakodnevno trpim podjebavanja zbog glupe ozljede. Kao žrtva antifuš kampanje imam i ja pravo izvikivati prigodne parole. Na primjer: ‘Život dam, prst ne dam!’, ‘Prst je naš!’, ‘Bolje fuš, nego kuš!’, ‘SDP – Sada Dao Prst – ‘oćete ruku!?’. Ako je ova moja ozljeda imalo pomogla da izađemo iz krize i recesije – neka prsta i jagodice. Nek svatko da malo kože, i pokoju kost, brzo smo na konju. Još kad bi oni koji moraju uključili i malo mozga, za koju godinu pitali bi: ‘Pošto ta Unija?’ A kako protiv fušera i rada na crno? Teško. Iako je ovo država u koju se kunemo, genetski kod u našem čovjeku takav je, da se potkradanje voljene države podrazumijeva. Što ti misliš, da ja manje volim Hrvatsku ako u fušu popravljam veš mašine i montiram satelitske antene i recivere? Niti Šime manje ne voli lijepu našu, ako prijavi dva gosta u apartmanu, a dvadeset i dva su mu rođaci i rodice… Nabrajanje bi potrajalo…

Prilika čini lopova. Ili neprilika, čitaj nezaposlenost i opći jad i čemer. Znači, ako su vam prijatelji i rodbina udaljeni mjestom stanovanja više od 500 (!?) metara, nema zalivanja deke, šalovanja ni berbe grožđa, bez izdavanja računa! Kum d.o.o. će vam izorati vrt, posijati, ali na kraju radnje izdati valjani račun! Kad se drva dovuku u dvorište, motorka ohladi, gemišt popije – slijedi ispostava računa. U dva, tri primjerka. Punica d.d. mora zetu i kćeri obračunati sve poreze i doprinose ako im čuva balavurdiju u svom ili njihovom domu. Čudite se? Nije vam jasno? Žao nam je, vele vlastodršci. Kasa nam je prazna, reda mora biti.

Šalu i sprdačinu na stranu jer svi znamo u čemu je kvaka. Da nam trenutni stanar BB kuće u Sazlburgu i sadašnji i budući stanovnici Remetinečkog odmarališta vrate što su pozobali u svom fušu, ne bi trebali zakoni koji se dočekuju s podsmijehom i krše poput krhke grančice. Garantirano i jamačno… Pita me jedan dežurni zajebant:
– Ako ja ‘trošim’ ženu od svog prijatelja, a stanujem na 450 metara od njih, jesam li i ja u prekršaju ili ću odgovarat samo Božjem sudu?
– Tebi bi račun mogao izdati njezin muž. I to u šljivama. I ne računaj na povrat poreza…