Čudnovate bajke

Godina je 2025. Sjedim na terasi, čitam ‘Đuboks’ iz davne 1979. Već treći put pokušavam na gramofon (!?) nariktati ploču ‘E.C. was here’, koncertnu poslasticu Erica Claptona. Stigle godine, ruke se tresu, ali volja jaka pa nekako uspijevam pokrenuti prastari stroj. Zvuci lijenog blues ritma, podebljani tonovima ‘Kleptomanovog’ Stratocastera, razlijegoše se niz voćnjak. Kad se u pjesmu uključio i hrapav Ericov glas, neke male ptice uplašeno odletješe s obližnje jabuke. Da, to je ona voćka iz prošle priče… Ubrzo mi čitanje i slušanje prekinuše unuci i njihovi prijatelji:

– Deda, deda, trebamo te nešto – zacvrkutaše sitni dječji glasići.
– Samo da stišam muziku… Joj, kad slabo čujem pa moram odvrnut’ zvučnike ‘do daske’…
– Kupit ćemo ti mi za rođendan I–pod 36 pa ćeš slušat’ na bežičnu slušalicu, deda naš… A ne da slušaš muziku na ovom smiješnom stroju, he, he, he… Kak’ se zove to? Germafon? Pločofon???
– Ne sprdajte se sa starijim čovjekom, vi digitalci mali – tobože ljutito ću ja. Kaj me trebate?
– Susjed Borna veli da je svom sinu Krševanu kupio novog robota koji može sve! Robot mu recitira pjesmice, priča priče, basne, bajke…
– ????
– Da, ali to je malo glupo… Robot priča, a ne možeš ga ništa pitati, on samo vergla svoje. Play, pause, rewind, stop. ‘Ajde ti nama, deda naš, ispričaj neku lijepu priču! Onako iz davnina…
– Hoćete onu o Velom Joži?
– Možeee!!! Slušamo!

U gradu Motovunu živio je jedan kmet koji je bio velik kao div. Bio je veoma snažan, ali je služio i pokoravao se gospodi, a pomagao je i radnicima. Orao je po polju, vukao najveće terete, tj. radio je najteže poslove. Taj div zvao se Jože. Jože je zanosno obavljao svoje dužnosti dok nije došao providur i odveo ga brodom u Mletke. Na moru ih je uvatila bura i lađa se potopila, ali Jože se spasio. U toj lađi bio je zatvoren Galeat Ilija. On je bio div sa puno ruku, ali bez nogu. Također je bio i rob…

– Deda, to je monotono! Daj nešto zanimljivije…
– Evo, mogu i onu o ‘Divu iz Žminja’…

Bio jednom jedan velik i jak čovjek. Nitko ne zna kako mu je pravo ime, ali svi su ga zvali ‘Div iz Žminja’, po mjestu gdje je rođen i po tome što je bio krupan, jak, neustrašiv… U naš grad stigao je tiho i skromno. Čuli su se samo njegovi teški koraci dok je grabio prema igralištu na kojem ga je čekala nejaka četa umornih igrača. Oni su igrali jednu igru s loptom, ali tih godina teško su pobjeđivali pa je prijetilo njihovo protjerivanje iz grada na selo, u šumu, daleko od civilizacije. Div im je rekao da se ne boje i da će im on pomoći da ih više nitko ne pobijedi! Nitko mu nije vjerovao jer već skoro devedeset godina nikako se nije moglo do velikih pobjeda… Bilo je sezona kad su bili blizu najboljim ekipama, ali uvijek se posrtalo i nakon toga padalo sve niže. A sada su bili najniže, na pragu protjerivanja u nepoznato…

Ubrzo se sve promijenilo. Div i momci ostali su gdje jesu, a On im je rekao da mogu još i bolje. Iduće godine popeli su se stepenicu više, pa više nisu igrali po kukuruzištima, već nadomak najboljima. Svi su bili zadovoljni, ali Div je želio još više. Okupio je mještane i glavnog poglavicu pa su, uz malo mesa i čašu vina, odlučili da će jurišati u najviši rang. Mi to možemo, mi to hoćemo, samo nam treba malo pomoći Rekoše i zasukaše rukave… Poglavica je pomogao uvesti jaka svjetla na igralište, došlo je još novih igrača, svi su hrlili na igralište i u živali u pobjedama svoje ekipe! Pune četiri godine Div je bio mažen i pažen, kao da je tu oduvijek… A, onda su Veliki Oci zaključili da je Div višak u mjestu!?

– Zašto, deda? Pa sve je pobjeđivao??? Zašto je višak? – zgranuto će klinci.

Rekli su da previše pije vode, da mu puno treba za hranu i da pobere prije njih sve vrhnje… A takav teret mjesto ne može podnositi pa su ga odlučili potjerati tamo od kuda je došao. Div se nije dao, mještani i igrači su galamili i molili Velikog Oca i njegove sluge da ga poštede i ostave u mjestu. Div je obećao da će manje jesti i trošiti, da neće sebično uzimati šumske plodove… Ali ništa nije pomoglo… Slali su na njega lugare i žandare, proglasili ga nesposobnim od ludih gljiva koje je jeo, zaključali mu smočnicu i kuhinju, oduzeli drva da zagrije vodu…

I Div je jednog dana odlučio otići iz grada. Vratio se u svoje mjesto, ali ubrzo su po njega došli ljudi iz daleke Rusije i ponudili mu da vodi momčad iz obližnjeg mjesta, u kojem su još rimski gladijatori kopljima ganjali lavove… I  tako je Div otišao, ali narod ga još nije prežalio ni oplakao. Na njegovo su mjesto došli neki novi ljudi, a od njegovih pomagača nije ostao gotovo nitko. Još od tih dana među ljudima se očuvala jedna narodna poslovica,koja glasi: ‘Dva loša ubiše Miloša, dva još gora otjeraše Igora!’

– Eto! Čiča miča, gotova je priča.
– Kako gotova? Hoćemo nastavak! Hoćemo nastavak! Mora biti i ‘Div iz Žminja 2’!
– Sutra će bit nastavak, sad sam umoran. Ta će se priča zvati: ‘Konferencija za (s)tisak’. A sad, idemo baki ukrast’ sladoled!
– Idemo! Juuu-huuu!