Mukte sorte

Bila jednom davno vrlo popularna marka cigareta ‘Milde sorte’. Te su cigarete pušili malo bolji šminkeri, ženska čeljad i konzumenti duhana koji su pazili i na pluća i na imidž. Ali ovo nije priča o pušenju i cigaretama, već o ‘mukteševini’. Kad bi se ‘nažicalo’ par cigareta, onda bi se reklo da pušimo ‘Mukte sorte’.

Tada još u nježnoj dobi, nisam ni slutio da je konzumiranje (jela, pića, cigareta itd…), a da se to ne plati, čitava jedna nauka, koju su mnogi savladali do savršenstva. Izravni povod za potezanje pera na tu temu bio je pogled na neke od konzumenata prvomajskog graha za vrijeme sindikalne biciklijade. A slika se ponavlja svake godine…

Tipični tranzicijski, postpretvorbeni primjerak, nazovimo ga ‘Grebimir Muktešević’, strpljivo čeka u redu na besplatni grah. U džepove trpa kruh i žlicu pa s obje ruke grabi plastične posude pune vrućih leguminoza. Prokleta plastika izvija se pa grah curi po nogavicama, ali nema veze. Plijen je dovučen do cilja, počinje konzumacija. Jedan tanjur pa drugi. Diši malo, dobacuje mu ekipa. On ih pogleda onako iskosa i ne da se smesti. Kruhom se pomažu ostaci, plastika se šutne iza leđa pa u red za pivo. Opet dvije plastike, ovaj puta pune hladne zapjenjene tekućine. Glo, glo, klo, klo. Ode jedna piva u ždrijelo. Podrig. Jednom kratko pa drugi put onako svinjski – po vrućem grahu i hladnoj pivi. Da se spriječi kakva želučana tegoba, iskreće se i druga piva. E, tako, pomisli Grebimir, sad je vrijeme za daljnju akciju.

Što on ne bi popio džabe sok iz McDonald’sa. A fina orandžina, fina. Pripišalo mu se pa krene uzbrdo. Al’ što ne bi usput uzeo i jogurt, kiselo vrhnje i mliječni namaz, kad se već nudi… Možda ga neće ‘protjerati’ prije nego se domogne kemijske kutije. Ona je kao u pravilu zauzeta pa mirno piša pored. Pa što? Ionako kukaju da je suša, žedna zemlja. Evo malo tekućeg amonijaka i probavljenog hmelja… Otrese ‘miška’ pa u novi krug nabave… Ostalo je još tristo porcija graha, veli mu kuhar. Šteta bacit’. Trpaj, kaj čekaš! Daj mi ovo gušće i zagrabi te kobase, ne šparaj… Guslajući i treći tanjur graha, nestrpljivo čeka izvlačenje nagrada. Prikupio je desetak brojeva za prijavu od biciklista koji su već krenuli doma pa bi mu baš dobro došao jedan novi, mukte bicikl. Onaj koji je dobio prije dvije godine, mijenjao je za deset litara vina i mjesec dana gableca kod lokalnog gostioničara…

Snimam takve likove već godinama i taman mi se učini da znam sve o njihovoj ‘grebaži’, a oni me uvijek iznenade novim, sve maštovitijim načinima da se badava najedu & napiju, odnesu kakvu nagradu. Posebna su priča ‘babe’ koje uletavaju u gužvu kad ‘Sv. Nikola’ ili ‘Đedo Mraz’ dijele bombone. Jedna ruka ispružena, a druga drži ceker. Onako ‘prokleto nisko’, da ga nitko ne vidi. Uporno trpaju slatkiše u torbu, sve dok mi ne pukne film pa ih nagazim sa svojih sto kila žive vage po nejakim nogama. U, zajeban ovaj Deda Mraz, zajauče baba i pobježe s plijenom u mrak.

Kad je ‘rad(t)ni plijen’ u pitanju, niti kolege iz medija ponekad ne osvijetlaju obraz struci. Iako velika većina pristojno šalabrcne ponuđeno sa švedskih i drugih stolova, još uvijek kruže priče o ponekim slučajevima, gdje su oči bile veće od kapaciteta želudca. Tako su prije 15-tak godina dva vječita gladeža pratila otvorenje igrališta jednog nižerazrednog kluba. Oba su u međuvremenu otišla sa životne scene, ali legenda o počišćenim stolovima ih je nadživjela. Po dobrom starom običaju, domaćini su okrenuli pola stada janjaca, pun svinjac odojaka, počupali gredicu luka i nabavili par kašeta paradajza iz Španjolske, doteglili bačvu vina i piva pa udri… Piće dobrodošlice, malo kobasa za predjelo, nastup lokalnog KUD-a, govorancije, koje je uporno pratio zvuk ‘hakmesera’, što je najavljivalo bogatu gozbu. Kratka molitva, blagoslov pa početni udarac lokalne nogometne legende, koji je igrao još s Bobekom, Vukasom, Bearom… Stiže juhica pa dalje po Božjoj zapovjedi: odojak, janjetina, salata, litra, voda, štrudla, kava pa opet litra, voda… Naš novinarski dvojac obavio je slikanje i nadrljali su nešto u notese pa udri po ‘trećem poluvremenu’.

Negdje kasno popodne ostali su sami za dugačkim stolom. Onako ošamućeni od masne hrane i mukteševine (graševine), jednostavno nisu čuli poziv voditelja da je počelo natjecanje u potezanju užeta na centru igrališta. Bio je to stari derbi između ‘debelih’ i ‘mršavih’. Oni su mislili da je to – to. Fešta je gotova, a seljaci su valjda otišli doma nahranit’ stoku ili na pašu. Uvijek spremni, izvadili su plastične vrećice pa krenuli trpati komade mesa s ovala – ‘za doma’. Na njihovu žalost, debeli su brzo pobijedili žgoljavce i vratili se za stol. Kad tamo, ostaše kosti, a njih dvojica, kao ‘A je to’, blentavo stoje na rubu parkirališta s prepunim vrećicama mesa!? Jao, sramote… Izvadili su sve natrag i pokunjeno nestali stojadinom u Karlovac. Nisu imali obraza tražiti ni kosti za psa…

Da nisu samo obični ljudi lakomi na mukte konzumacije, možda najbolje svjedoči primjer prijestolonasljednika Karađorđevića, kad se je onomad na krilima demokratije vratio u otadžbinu. Te 1990. obreo se na jednom mitingu u Šumadiji i čekao svoj red da stupi pred okupljeno mnoštvo i prenese poruku kraljevske familije iz Londona. Nenaviknut na ljutu i začinjenu hranu, koja je tako dobro mirisala, navalio je princ i pretrpao crijeva. Kako je to lijepo objasnio Šešelj: Pvestolonaslednik se pveždevao pa unevedio! Umjesto za govornicu, Karađorđeviću su pokazali put u bolnicu, ali morali su mu nabaviti i nove gaće i hlače. Ove su imale malo ‘kafenu’ boju straga i gadan miris. Ljute papričice, užegao kajmak ili nešto drugo uznemirili su mikrofloru u carskoj utrobi i eto brze i neplanirane reakcije. ‘Pvinc je dalje svao nego pišao’, dometnuo je Vojo ‘Fefelj’, naslađujući se mukama po prinčevom mekom sranju kroz gusto granje…

Rekao mi je jednom prilikom Dule, pripadnik ‘soft klošarske skupine’ iz Karlovca: Obavezno te ujutro slušam na radiju, da znam isplati li mi se žicat za salamu i vino! Ako najaviš kakvo otvorenje ili degustaciju, taj dan je ‘parti za ekipu’. Imam ja i mobitel, mog’o bi javit’ koji put, kad ima nešto bolje… Uočio sam da su sad napravili mali kulturološki iskorak pa obavezno posjećuju otvorenja izložbi, promocije knjiga i slično. Organizator koji imalo drži do sebe, završetak događaja uveličat će prigodnom zakuskom. Tako da su mnogi shvatili prednosti izraza ‘catering’. Kud ćeš bolji prizor od konobara koji nose pune zdjele iz kombija… Da ih pitate čega je promocija, još bi se uvrijedili.
– Kaj se koji kukac praviš važan! Dok si nam točil gemište kod Miloša, nisi postavljal’ takva pitanja! Daj dohvati onaj bokal vina. To je izgleda zadnji. Papci nek’ piju kiselu…

Na svim događanjima isti ljubitelji lijepe umjetnosti, kvalitetnog štiva. U prijevodu: lijepe klopice i dobrog piva. ‘Mukte sorte’ – sorta koja nikad ne pozebe…