Sudnji dan d.o.o.

U ured za otvaranje i registraciju poduzeća, obrta i drugih poslovnih subjekata ulaze dva muškarca. Ante i Jozo. Odjeveni su klasično, što znači ‘Varteksova’ siva odijela, kravate s logotipom ‘Zagija’ i ‘Kupujmo hrvatsko’. Cipele crne, poslovično prašnjave, s blatnim rubovima peta. Odmah se vidi da su odlučni, poduzetni, puni poslovnih ideja. Uostalom, zato su tu.

Koraknu do pulta za kojim se službenica dubokoumno, potpuno koncentrirano bavila tarot prognozom i izračunom idealne težine uoči predstojeće sezone kupanja. Došljake je registrirala, ali ih ‘ne konstatuje’, kako vole takve situacije opisati ‘komšije’.

– Kh, kh – najavi se viši i odvažniji Ante…

Ništa. Pogled čvrsto uperen u ekran, kažiprst naviga po mišu. Kud baš sad – pomisli službenica, udostojivši se krajičkom oka okrznuti uljeze.

– Ovaj, gospođo, izvin’te, je l’ radite još? Trebali bi otvor’ti poduzeće…
– Radim, naravno da radim! Vidite da sam zauzeta obradom podataka! Strpite se malo! Pa neće danas biti sudnji dan, pobogu! – frknu ona nervozno.
– Ma, je l’ to ona nas zajebava? – gotovo istovremeno procijediše budući poslovni partneri.
– ‘Ajde, recite. Kaj trebate? – važno će službenica, te ‘hitroreznim’ potezom odmakne tipkovnicu na rub stola.
– Mi bi otvorili, je li, registrirali poduzeće, tvrtku, poslovni subjekt. Išli bi u privatnike, kako se to kaže…
– Čime se mislite baviti? – nezainteresirano izrecitira Namještenica Njenog Veličanstva – države.
– Pružali bi usluge…
– Koje vrste? Ugostiteljske, intelektualne, prijevozničke? Pružanje usluga je beskonačna kategorija. Morate biti konkretniji!
– Ma, to je malo drukčije od ostalih usluga… – uzvrpoljiše se momci poduzetnici.
– Kako drugačije? Znači, nećete bit grobari, nego mislite iskopavat pokojne ili…?
– Mi bi osnovali tvrtku koja bi se bavila sudnjim danom! – ispali Jozo, stisnuvši usnice i govorom tijela pokazujući da je spreman na nov napad nervozne službenice.
– E, ljudi, ‘ajmo se prestat igrat’ skrivene kamere. Di ste me baš danas našli zabavljat’? Petak je, pola sata do vikenda! ‘Ajde vi lijepo razmislite preko subote i nedjelje pa dođite u ponedjeljak. Ako nas do tada ne strefi ‘Sudnji dan’!? Može?
– E, ne može! – oglasi se Ante. Mi ćemo to registrirat’ pa makar ja mor’o zvat Gojkova nećaka da ti malo ubrza disanje! Još je njegovih ljudi na vitalnim funkcijama…

– Dobro. ‘Ajmo redom. Kako će se tvrtka zvati?
– ‘Sudnji dan d.o.o.’ – uglas će obojica s ponosom u glasu.
– Djelatnost?
– Pružanje usluga uoči smaka svijeta, za vrijeme kataklizme i otklanjanje posljedica u slučaju preživljavanja.
– Još?
– Brodogradnja, iskop zemunica, izolacija, montiranje klima sustava, pružanje psiho pomoći i slično…
– Ovo može, a brodogradnja… čemu?
– Ako treba, osnovat ćemo tvrtku ‘ćer za izradu manjih obiteljskih brodova – ‘Noa d.o.o.’
– Razumijem. Tu mi napišite adresu sjedišta, matične brojeve i kratki opis djelatnosti. Koliki će biti temeljni kapital?
– Za osnovnu tvrtku miljun kuna, a za Kladionicu dvajs’ ‘iljada.
– Kakvu sad Kladionicu?
– Još jedna tvrtka u suportu – važno će Ante. Ponuda će biti vezana isključivo za sudnji dan. Znači, točan dan, vrijeme, trajanje, lokacija. Za svaku ponudu različit koeficijent. Sve po pravilima!
– ‘Ajd, dobro. Zgodno ime za tvrtku, kako ste ga odabrali? Obično ljudi daju nazive po inicijalima, imenima djece, prezimenima… Ovo ‘Sudnji dan’ je baš unikatno – cvrkuće vidno odobrovoljena službenica…
– Ma mislili smo mi nazvat’ firmu ‘Šesto čulo’, ali ovo je bolje – veli Jozo.
– Pa i to bi bilo dobro…
– Ma glupo je. Ja sam Ante Šesto, a ortak Jozo Čulo. Predvidljivo brate… A sudnji dan je vrlo neizvjestan i teško predvidljiv događaj!
– ‘Ajde mi onda u povjerenju šapnite kada će sudnji dan? – zavjerenički im namigne službenica, gurajući dokumente u fascikl.
– E, gospođo. To je poslovna tajna… Ali, kako u Hrvatskoj malo toga uspijeva, bojim se da će kod nas propasti i sudnji dan. Zato je tu tvrtka ‘Sudnji dan’! ‘Propadnimo zajedno!’ To će biti naš reklamni slogan. Hasta la vista, baby, što bi rek’o ‘Šerafcineger’. Doviđenja!