Prorok Izajija
Da nitko nije prorok u vlastitom selu, vjerojatno sam ja najbolji primjer. Iako se već gotovo dva desetljeća ‘potipljem’ po pozornicama od Vodica preko Kastva do Zagorja i Samobora, u mjestu svog obitavanja zadnji javni nastup imao sam pred (opet) točno 30 godina, meni prijelomne ’81. I to u dva različita objekta…
Kao pouzdani ministrant, dogurao sam i do ‘čitača Evanđelja’ u lokalnoj crkvi Sv. Antuna. Čitao sam Poslanice Korinčanima, Kološanima, naglašavao što su proricali Izajija i ostali i tako sve dok me nisu uputili na Petrovaradin, da odslužim ‘dug Domovini’. Iako mi nikad nije bilo jasno gdje sam se to kod ‘Juge’ zadužio…
Tog smo proljeća Toma, kojeg su zvali ‘Tozovac’, Zdenko s Pilane, moj brat Davor i ja oformili ‘VIS Nježni Infarkt’. Tamburali smo po cijele dane, ali valjda ni jednu pjesmu nismo uspjeli ‘skinuti’ kako treba. Ja bi rokerijao, ostali bi po ‘poljoprivredi’, pa nikako na zelenu granu, ali nebitno za priču, što bi rek’o Brendon. Prvi i jedini nastup imali smo sasvim slučajno. Legendarni karlovački gitarist Vlado Kolarić tada je, u zasićenju natezanja s gradskom ekipom, oformio sastav s kojim je ‘udarao’ po zabavama i svadbama. Harmonika, bubanj i njegova svemoguća gitara, pa udri brigu na veselje i drmeš… Svirali su oni u našem ‘Domu kulture’ cijelu tu sezonu. Od dočeka Nove pa do 1. maja, svake subote i nedjelje. A kako se za Praznik rada plandovalo minimalno četiri dana, bile su dogovorene tri zabave. Prve dvije su prošle kako valja. Početak u 8 navečer, fajrunt u 12, osim ako bi milicijska patrola u sastavu ‘Mile & Roki’ bila raspoložena pa pustila još pola sata ‘happy half our’, uz obavezno sviranje hitova ‘Otvor prozor’ i ‘Zbog Mirjane’. Oni bi se važno uhvatili za opasače i pijuckali pivce za živce… Dugačka smjena još do jutra… Na odlasku bi im zamotali po par kuhanih domaćih kobasa i tutnuli po bocu piva (bez kaucije)…
I te treće večeri – problemi… Jožu Petraka, harmonikaša, uhvatilo slijepo crijevo pa je završio u bolnici. Karasko bubnjar dobio je hitan poziv za ‘rezervu’ (!?), pa je Kolarić ostao sam samcat sat vremena prije početka svirke. Samo napomena, tada mobitela nije bilo, a postojala su dva telefona u selu. Od toga jedan zaključan u Pošti… Tada se dogodio nikad viđeni, a još manje ponovljeni ‘jam session’ na pozornici Doma u Vukmaniću. Kolarić je svirao klavijature, o kojima je znao koliko i ja o centripetalnoj sili i Arhimedovom zakonu, moj brat je sjeo za bubanj, što se jedino pokazalo kao trajno rješenje za cijelu večer, a za mikrofonom je bila promenada likova boljih od sadašnjih polurežiranih ‘Idola, SSNMTS, Supertalenta’… itd. Iz kasarne u Cerovcu dovukli su vojnika koji je svirao harmoniku i nešto otpjevao. On je imao repertoara za jednu rundu. Učitelj Danko s Kamenskog ga je naslijedio sa svojih 5–6 pjesama. Ja sam cijelo vrijeme na Kolarićevom ‘Ibanezu’ gađao ‘harme’, promašivao, ali barem smo držali kakav takav ritam, pa se plesalo kao da svira pravi band! Kad smo ‘potrošili’ vojnika i Danka, zapjevao je ‘Tozovac’, a i naš Zdenko je rastezao ‘Dalapu’ jednu rundu.
Dogurali smo do 11 sati i molili Boga da se netko potuče ili počne razbijati, pa da prekinemo zabavu i muku po E-duru. Ali, ništa… Morao sam i ja otpjevati svojih nekoliko naučenih pjesama, a onda je do ‘fajrunta’ majstor Kolarić improvizirao kako je znao i umio… Pravi ‘Jazz festival’. Svi sviraju, ali ni’ko s nikim… Na kraju stigla Milicija, značajno pogledala na sat i tako okončali ovaj nastup ad hoc banda, koji bi se danas nazvao J.O.K.S. (Jebo onog ko nas sastavi).
I eto, tri desetljeća prođe od te majske večeri, kad sam konačno dočekao priliku da nastupim pred svojima na istoj pozornici. Istina, stara drvena konstrukcija je stradala u ratu, pa se sad svira u ravnini s plesačima, no nebitno, rek’o bi Brendon… Sjetili se lokalni vlastodršci da u selu imali lika koji im može besplatno ustupiti razglas za nogometni turnir, voditi završne utakmice i obaviti podjelu nagrada, pa i odsvirati zabavu… Medijski monitoring se podrazumijeva… Kako je moj ‘nadimenjak’ Dado Topić pjevao ‘Cijeli život čekam priliku da pjevam u Beogradu rock’n’roll’, tako sam i ja taj dan bio nervozan kao da ću morati uručiti štafetu Drugu Titu, ‘lično i personalno’!? Što ako ne bude dobro? Ako koji vrag krene po zlu?
Na kraju je sve bilo odlično. Odsvirali smo tu zabavu po ćeifu plesača, kotlovina se prodala do ‘zadnje kobase’, ostalo je tri lite vina i pola gajbe piva. Blagajna sita, Dado na broju, srce mi na mjestu… Zanimljivo je to kako se čovjek vrti u krug… Pa se vrati na ‘mjesto zločina’ kad tad. Kao u filmu ‘Duh’, gdje duhovi pokojnika svraćaju na zemlju jer još imaju nešto za obaviti i dovršiti posao… Mene su, evo, sustigli dobri duhovi prošlosti, pa ih sad u zreloj dobi mogu kvalitetno nahraniti, napojiti i staviti uspomene u ‘Save as’ folder, malo ‘rifrešane’ i podebljane. Sad kad su me sumještani ‘otkrili’, možda me konačno krene… Zajebajem se, naravno. Kao i uvijek…