Alter egocentrik

Ja se zovem Damir. Pod vrlo neobičnim okolnostima prikrpali su mi nadimak – Dado. Iako me on pomalo živcira, ‘Dadoiziranje’ traje već dobrih četvrt stoljeća.

Tamo daleko, još u doba 14. Kongresa SKJ, radeći u šanku, napajajući i hraneći samoupravljače, penzionere, zgubidane, šofere tegljača, a napajajući svaki vikend ‘zloglasni zagrebački studentski korpus’, koji su činili karlovački studenti, a koji su uništavali ‘sve što alkohola ima’, netko se sjetio je to moje ime od pet slova dugačko i komplicirano za izgovoriti, pogotovo nakon pet piva, tri ‘vekija’ i ‘litre i vode’. Pa su mumljajući dozivali: ‘Dado, daj još rundu’! Dva ‘D’ i dva samoglasnika pa je nekao išlo, a ja sam se kao poslušni psić odazivao, točio, nosio, naplaćivao… I tako je to krenulo… Ekipa iz SMB tabora to je malo doradila, pa im je piće ‘sipao’ Dača, Dašo, Daki, Dale, pa i Damiriša, to se rimovalo s Ljubiša, Nebojša, Siniša…

Kako je dio korpusa tada koketirao i s lokalnim medijima, čim sam se i ja počeo uvaljivati pred mikrofon, najavljivali su me opet nadimkom, pa je svaka obrana i otpor bila uzaludna rabota. Da pojasnim, meni je taj nadimak uvijek zvučao malo pekmezasto i deminutivizirano, a s obzorom na mojih 186 cm visine i konstatnom težinom oko stotke. Sad bi mi bolje odgovaralo npr. ‘Sivi’, ‘Mrga’ (kao gradonačelnik) itd., nešto malo ‘hardcore’… Ali što je, tu je. Ljudi žive s kojekakvim krimenima, neobičnim imenima, da ne bih ja s bezazlenim nadimkom…

Ali to nije tema ove ‘pisanice’, već: Dva sam tjedna bio na godišnjem ‘odmoru’. Navodnici nisu slučajno ili omaškom napisani. Damir se naumio odmoriti, ali Dado nije planirao jednako tako… Da se ne bih baš previše opustio i ulijenio, proračunato, baš dan prije godišnjeg kupio je kistove, boju za drvo, brusni papir i skinuo dvadeset žaluzina koje su vapile za novim slojem boje… Farbao Damir pet dana, a Dado samo nadgleda i uporno nosi nove… Nagovorio me da pofarbam i štokove i krila, iako sam ja rekao da nema ‘ruku’, a kamoli živce za tako picajzlast posao. ‘Grebe’ se njemu, on uzme mikrofon, gitaru pa udri… Nit’ ga boli briga za fleke, nit’ mora posao popravljat’ s nitro razrjeđivačem!? Riječi i note lete, pa koja se kome kako ‘zapelca’… Ovo je malo precizniji posao, koji se na kraju krajeva vidi i gleda još godinama! Lako je Dadi zajebavat narod u ‘Oglasima’, a nek’ Damir zafleka zid, eto zvizdarija radi kojih će mu krv piti susjedstvo, ‘najmilija’ i, naravno, onaj napasni Dado, koji jedva dočeka da može nekome nešto ‘nabiti na nos’, znate ga već uostalom…

I taman, riješio se bojanja, kad me taj priučeni radijski voditelj podari s novim zadacima. ‘Ajmo, 6 je sati! Spavaš već sat i pol više nego si navik’o! Diž’ se, stigle su cijevi, urla Dado s vrata. Kakve cijevi? – pospano će Damir, još u dvojbi, sanja li ili je to surova stvarnost. Petnaest metara kanalizacijskih cijevi, šta s’ praviš lud! Već te pet godina molim da iskopaš grabu, da postavimo te cijevi! Smrdi ti iz septičke jame k’o u onoj reklami: ‘Smrdi, smrdi, jako smrdi’! A, ništa. Lopata, štihača i kopaj Damire. A, lijepo ti je mama govorila: ‘Uči, sinko, uči! Važna je škola… Socijalno, zdravstveno, redovna plata… Al’ ja nisam mogao bez rokenrola, kakva škola… Sad kopaj, Damire, nema veze što muhe pikaju i komarci krv sišu, odvod se produžiti mora…! Za dva dana cijevi položene, graba zatrpana, miomirisi su postali prošlost. Susjedstvo odahnulo, ali za mene predaha nema.

Kirurški precizno, pun kamion drva ‘u rikverc’ ulazi u dvorište, a Dado šofera naviga bespotrebnim komandama: Još, još! Levo, malo levo… tako, bravo! Još dva metra… Dooobro! Kipaj! O, zbogom ruke moje, njegovane i meke kože. Da me sad vidi Duško Lokin, koji je rekao da imam prste klavirista… Bolje da ne zna tužnu i hudu mi sudbu… Godišnji je odmor u pitanju, samo da podsjetim… ‘Stihl 038’ moćni i nabrušeni stroj pjevao je dva dana u mom dvorištu. Tast i ja smo izvodili najnovije djelo ‘Etida za pilu i orkestar u uFFF-molu’.

Kad je zamro reski zvuk žage, ja sam ritam nastavio držati sjekirom teškog kalibra, tipa ‘Makara’. To je ona velika sjekira, koja lomi panjeve, naročito ako se precizno mazne na pravo mjesto. A Damir je činio tako, dok se Dado samo lukavo smješkao i podjebavao: Kaj će ti tolika drva? Vidiš da prži vani k’o u Sahari… Neće zima k’o u Sibiru. Reko sam mu nek’ se je..e, a usput ga priupitao zna li koji je dio Hrvatske najseksualniji? Nije znao, pa sam mu u očaju i znoju pojasnio da su to Lika i Gorski Kotar. Tamo se ljudi, naime, pola godine je..u s drvima, a pola godine se je..u sa zimom! Čisti seks.

No sikiriki, rekoh sebi, i odložih sikiru pa u slaganje ogrijeva u drvarnu. To je bilo još i izdržljivo jer je unutra ipak hlad, za razliku od dvorišta, gdje je pržilo nemilice… Ode prvi tjedan G.O., a od odmora bio je to G.K. (a znate tu kraticu – goli gnjurac). I dok se Damir kanio odmoriti bar noću, neutaživi slavohlepljivac Dado uvalio se na Švarču, pa tamo dvije večeri vodio malonogometni turnir, a jednu je i svirao. Ispričao mi je poslije kako je tamo doživio i najneobičniji ‘fajrunt’ u karijeri: Negdje oko pola dva, netko je išao pišati iza šatora i zapeo za ‘produžni kabel’ i isključio napon usred ‘Teraj žestoko’ poskočice. Kako nitko nije bio dovoljno svjestan da otkrije ‘kvar’, pokupili smo svoje kablove pa doma… Slab mjehur – brzi fajrunt!

Ni to mu nije bilo dovoljno, pa je još jednom prešao sve granice. Tako i onu sa Slovenijom. U Vinici je vodio izbor za miss ‘Kupe Kolpe’, a tjedan dana kasnije i tamburao na ‘Prikupskoj Olimpijadi’ s naše strane vode Kupe. Ako ste mislili da je tih dana malo ostavio Damira na miru, ljuto se varate. Njemu se još pridružila i Mira, pa je nemir bio potpun. Valjalo je sad u svoju šumu po kolce za vinograd i brajdu! Opet tast, motorka i ja. Uz vjernu pratnju nekoliko tisuća muha, te teškog zrakoplovstva u obliku stršljena, obada, osa… Dopodne reži, ruši, vozi bagremove kolce, poslovično pune trnovitih nastavaka na kori, pa su moje jadne ruke stvarno izgledale ‘aušvicno’… A popodne valja oguliti koru, dok je agacija još friška. I bi tako. Kao pravi ‘Joža gulikoža’, skidao sam skalp budućim kolcima… Za nagradu što sam bio dobar i poslušan, dobio sam jednodnevni izlet u Topusko, a za posebne zasluge na promicanju i poljepšanju okoliša i same kuće – zaslužio sam voziti djecu u Cinestar na Harry Pottera u 3D tehnici.

Da, to je bio moj godišnji – baš u 3D. Dado se iživljavao, Damir je trpio i fizikalio, a Dinamo je posadio plavu travu i uspio nekoga glatko pobijediti. Kako ono ‘Hićo’ reče: Arbeit macht frei! Dalo bi se razmislit’ o tome…