Prijetvorba i PIVAtizacija – dan 3.
Rock me, baby! To bi bio najkraći sažetak ponedjeljka na mekušanskoj livadi.
Roktalo se već od ranog predvečerja, kada su Nirvanu i ostale žestice citirale mlade snage okupljene pod imenom ‘The rock keeper’s’. Iza njih se pojaviše ‘Pipsi’, kojima baš i nije legla ta matineja, pa su odradili svoje gunđajući, što je raja samo šetala ispred pozornice, tek ovlaš slušajući uspješnice njihove dvadesetogodišnje karijere. Vjerojatno je neurozu u ionako nervoznog Rippera pojačalo djevojče s lokalnog medija, koje mu je postavljalo pitanja kao da se radi o nastupu komornog orkestra, a ne o ljutim rokerima, vlasnicima Dinamove himne, koja je dugo bila ‘onkraj’ zakona kao i sveto ime… Kad se neobrijanog, pomalo nadrkanog frontmena banda pita ‘Što očekujete od Dana piva?’, onda je jasno da je držačica mikrofona možda i čula za njih… Ali to je jedna druga priča, pa mi se ne da drviti po tome…
Čim se ‘rasparač’ i ekipa odjaviše, na scenu smo nastupili ‘Baumaxiše’ i ja u svakovečernjoj nagradnoj igri, koja zna biti vesela i zanimljiva. Pogotovo ako se na binu popne tata koji se u slobodno vrijeme bavi slobodnim penjanjem, sa sinkom na ramenima, koji se s tri godine za početak penje tati na vrat…
A onda je nastupila nostalgija za ‘Onim Čije Se Ime Nije Izgovorilo’, a čija su se djela izvodila na bini. Branimir Johnny Štulić. Da, sastav se zove ‘Pozdrav Azri’, sviraju prvoborci Boris Leiner i Mišo Hrnjak. Ali o Đoniju ni trc… On ih je davno, iz svog brloga u nizozemskom Utrechtu, sve stjerao u ‘zna se što’ i uputio im ‘pozdrav iz Rovinja’… A lijepo je bilo vidjeti, a pogotovo čuti, Domagoja Korbergera koji je u tančine utjelovio likom i glasom Džonija, Lainera koji još uvijek s lakoćom istovremeno svira bubanj i pjeva, a pogotovo je osvježenje basist Mišo Hrnjak. On se, nakon nekoliko godina trpljenja šefove nagle ćudi, naljutio, poslao Azru i Džonija u vražju mater i odselio u Mađarsku. Tamo je pristupio ‘Jehovinim svjedocima’, oženio se, dobio djecu i tek prije par godina vratio se u Zagreb. Ponovio je gradivo na basu i eto ga u punoj formi. Cijelu priču zaokružilo je ‘nestašno dijete novog vala’ Davorin Bogović pa je povratak u godine bez bora i trbuha i s puno više kose tamnijih boja bio potpun. Publiku su uglavnom sačinjavali pripadnici opisanih gabarita i njihova djeca.
Izvrstan prateći band Bojana Jambrošića tako je razvalio s ‘Gunsima’, ‘Atomskim skloništem’, da je Bojan nakon njih djelovao dosta mlako, iako puno bolje od kolege Kosa, kojeg smo već zaboravili… Nekoliko tuceta vrištećih djevojčica ipak je malo popravilo atmosferu u ogromnom šatoru, gdje se ipak prvenstveno jede i pije, a buka s pozornice dođe kao usputna, popratna pojava…
Od buke i rifova bezuspješno su pokušali pobjeći i ‘hadezejci’, koji su ćaskali u Šumarskom kutiću. Dugo ih nisam čuo da su tako vikali, ali ne jedan na drugoga, već na uho onome do sebe jer je sinoć bučilo baš predizborno…
Ne spomenuh dosada ‘Dimbek ekipu’, koji su se već udomaćili na svom mjestu, sedam metara sjeverozapadno od wc-a. Oni su ponudili ipak nešto novo – a to je izgled kuhara & poslužitelja. Oni na glavi imaju kape, ali vrlo neobična oblika i još neuobičajne boje… To su visoke uske kape crne boje!? Pitam kakve su to kape, kažu – kuharske. Kako crne, kaj ste ih kupili u Čavoglavama? Ne, kaže gazda Špehar, to su moderne kape, u Europi je to već trend, stići će to i do nas, ubrzo… Meni malo liče na kapice koje nose talijanski folkloraši – ono ‘camiccia nera’ i isto takva kapa. Ili na one ‘Štrumpfastične’ samo ne plave, već ‘črne’… Ako se ikad formira KUD u njihovoj Maloj Švarči, vjerojatno će takve kape biti dio nošnje… Inače, dimbek je vrlo ukusan s maštovitim prilozima, a može se šetati i jesti, pričati istovremeno i zalijevati ‘Festivalskim pivom’ koje sam jučer prvi puta probao i – ‘lajkam’!
Večeras budite na kantunu! Neno Belan, pa momci koji recitiraju Paula, Georga, Johna i Ringa… Zamjenska ‘Azra’ bila je odlična, pa će valjda i ‘surogat Beatlesi’ ispuniti očekivanja… Vidimo se!