U tunelu usred mraka

Kapa glavu čuva. I čizme čuvaju glavu, također. A prije točno 20 godina, zbog kape na glavi, glava se lako gubila… Mnogi smo tada tenisice i ‘postole iz Trsta’ zamijenili krutim i nerazgaženim vojničkim čizmama i preširokim hlačama iz pokojnog DDR-a. Našla se tu i traka oko čela, krunica, i kapa sa ‘šahovnicom’. Nasuprot nas čučali su i slali nam olovne pozdrave momci s kapama i šljemovima na kojima je prevladavala, bar te jeseni – crvena petokraka zvijezda. Jedni i drugi uglavnom smo pozdrave i najbolje želje slali kroz cijevi proizvedene u kragujevačkoj ‘Crvenoj zastavi’.

Evo, dva su desetljeća minula od te jeseni, a mene je u te dane, kojih se (ne)rado sjećam, vratila jedna obična vojnička kapa, odbačena i zaboravljena u šumi nadomak poligona Cerovac. U te dane spominjanje te prostrane ledine i šume ispred nje obavezno je bilo prisnaženo još i s ‘komplimentom’ – zloglasni poligon Cerovac. Iz te kasarne, podsjetimo neupućene, mlatilo se danonoćno po Karlovcu i okolici iz topova, tenkova, ‘Ve be er-a’, minobacača… ma iz svega što je moglo dobaciti do ‘Zengi i mupeša’, kako su tada zvali tu šačicu domoljuba, koja je pomoću čudotvornog kvasca nabubrila na pola milijuna branitelja, po zadnjem prebrojavanju Registra!?

Djeca bi malo pečenih kestena, a bliže se i rođendani u obitelji, pa valja imati kestena za kakav kolač ili tortu. Šume su pune berača, ‘ajmo tamo gdje nema gužve – a to je šuma iznad nekadašnjeg poligona. Ta šuma nekada je bila okružena bodljikavom žicom, čiji zahrđali ostaci i sad bespomoćno vise s betonskih stupova koji su se redom naherili i već su obrasli mahovinom sa sjeverne strane. Prisjetimo se i mudrovanja tadašnjih ‘bezbednjaka’ iz JNA, da žica ne čuva kasarnu od neprijatelja, već služi da vojska ne ‘beži u čaršiju’ i odaje se kojekakvim radnjama, družeći se s civilima!

Bilo je tako do ’91. Tada je žica dobila na važnosti, a uloga joj se udvostručila! Valjalo je odbiti od nje nepozvane goste, a trebala je spriječiti dezertere koji su vidjeli što se sprema i masovno bježali prema autobusnom i željezničkom kolodvoru, tamo između povečerja i prvog jutarnjeg postrojavanja. One koji su znali raspored snaga, pa su pobjegli na Vukmanić ili Knez Goricu, prihvatili bi, obukli ih u ‘civilku’ pa na bus… Neki su odlutali u Popović Brdo ili do prvih kuća Cerovca, gdje je ‘ordinirao’ jedan čiča, koji ih je smještao u svoj sjenik, pa kao ide na telefon zvati nekoga da dođe po njih… A taj netko bio bi dežurni oficir u kasarni, pa bi jadnici brzo bili opet u žici. ‘Takve dezertere bi streljali na licu mesta, da se mene pita!’ – grmjeli su ‘kapetani prve klase’, a pokunjene ‘pobegulje’ zaključavali u pritvor, dok se ne odluči što će s njima. Više sreće drugi put – podjebavali su ih oni koji su naumili sačuvati tekovine bratstva & jedinstva, te celovitost & nedeljivost monolitne Armije i majčice Juge.

Prčkam tako ispod gustog lišća, pa naiđem na par kestena, ali i na nešto sklupčano sivomaslinaste boje. Poput ribolovca koji, umjesto štuke, na udici vidi staru cipelu ili gumu, tako sam i ja na štapu držao vojničku kapu s petokrakom! S ovoga mjesta odajem priznanje za kvalitetu materijala… Nakon dva desetljeća ležanja na vlažnoj zemlji, kapa nije strunula, a metalna zvijezda još se uvijek prkosno sjaji! Tek na poleđini malo hrđe, ali zanemarivo! Nek’ je Kinezi sad takvu naprave… Poput svakog piskarala punog mašte, odmah mi je u glavi bila jasna slika događaja: Te večeri stražar je bio onaj lijeni ‘đetić’ iz Žabljaka, a njih nekoliko dogovorilo se da je to pravi trenutak za bijeg u slobodu. Kad je kronična lijenčina i zabušant ušao u kućicu, samo je trebalo sačekati desetak minuta da on zauzme položaj ‘baš me briga za cijeli svijet’ i zadrijema. Kad su zadnji put bili vani u Karlovcu, snimili su jedan jarak idealan za efikasno prebacivanje do žice, pa onda rubom šume do civilizacije… I bi tako. Jednog od njih zasvrbjela je glava, tamo iza ‘šiška’, pa je s olakšanjem šišnuo kapu u šumarak. Ako Bog da, ta mu zvijezda više neće biti zvijezda vodilja kroz život…

Dva je desetljeća petokraka proizvedena u poduzeću ‘Ikom’ iz Zagreba čekala da je netko izbavi iz te vlage, lišća, iz mraka… Kako sam ja bio sretni nalaznik, zafućkao sam melodiju nekadašnjeg ultimativnog hita iz izletničkih autobusa za Drvar ili Debelu Kosu: ‘U tunelu, usred mraka, sija zvijezda petokraka’! Dok je kapa mirno ležala i čekala ‘arheologa’ koji će je izbaviti na svetlo dana, puno se toga dogodilo… Njene države je nestalo, a neke druge kape i znamenja su su u modi. Kako sam svoju ‘SMB’ robu razdužio još u Logorištu ’89., kapa mi nije trebala. A ionako ne volim pokrivala za glavu, stoga sam odlučio ostaviti tu relikviju prošlosti u šumi. Objesio sam je na lijeskovu granu, pa nek je uzme tko hoće… Ako postoji ‘Muzej prekinutih veza’, možda osvane kakav nostalgičarski ‘Muzej prekinutih državno pravnih sveza’, pa nek je potraže u Štrekovcu.

Ja sam se nastavio baviti kestenima, koje je ovogodišnja suša dosta prorijedila, ali zato gotovo svaki ima i ‘mesni prilog’! Takve uhranjene crve dugo nisam vidio… Ostavio sam vreću kestena u podrumu, a nakon pola sata svjedočio sam paradi crva koji su se razmilili iz vreće, kao onomad republike iz grba s buktinjama. Izlet crva u prirodu bio je dosta kratkog vijeka, jer su mamine kokoši dogegale do ‘švedskog stola’ i počastile se malo. Hranidbeni lanac, što reći.

I za kraj nešto šumsko, ali potpuno drugačije: Ove godine nema gljiva. Doslovno ih nema. Suša je učinila svoje, vrganji i ostala samonikla braća i sestre nisu izašli nadohvat ljudske ruke i životinjskih gladnih usta, pa tako otpada i ona besmrtna dosjetka vrijedna usporedbe s Maurovićevim stripovima. Dakle, ove godine nemoguća je situacija da žene, u potrazi za gljivama, naiđu na dobro nalazište pa uskliknu: ‘Wuow, ovog si bum zela, a na ovog bum si sela’!

Po šumama i gorama čete berača nadiru,
bogatom se plijenu nadaju,
sve osluškujuć’ ježovke kako padaju.

Dok kesteni na vatri veselo pucaju,
koke uhranjene crve slasno kljucaju,
Nije baš haiku, ali razumjet’ se da…