Posljednja igra leptira

– Što pada u listopadu, djeco? – ovih dana pitaju učitelji djecu nižih razreda.
– Lišće!!! – svi će u glas.

Da je riječ o vicu, sigurno bi mali Ivica, Perica, Mujo ili Haso dometnuli nešto mangupsko i nadasve smiješno, ali ovo je priča o ljetu koje je ove godine potrajalo rekordno dugo. Pa uz lišće padaju temperaturni rekordi, broje se dani od zadnje kiše, a plaže na Jadranu pristojno su popunjene. Čak i sladoled još dobro ide… A uskoro će sredina desetog mjeseca, koji je, uz lipanj, na glasu kao najkišovitiji!?

Datum je 6.10.2011., oko 15 sati. Slika u mom dvorištu prava srpanjska. Hrpa narezanih drva, panj, sjekira ‘makara’, ona najveća i najteža, i ručnik s logotipom ‘Iso sporta’ za brisanje znoja. Znoja? Pa kad je vani 27 Celzijusića u hladu, a na suncu ja izmjerih 33!? Kad se udarnički mlati u glavu tvrda hrastovina, jasno je da znoj curi… Ne samo po čelu i niz nos, već i u kratke gaće s prve i zadnje strane… Nakon sat i pol cijepanja, izgledam kao da sam se upiškio pa idem promijeniti dres. Kao tenisači prije ‘taj brejka’. Mokru majicu vješam na štrik, a po novu mi se ne ide, pa ostajem samo u gaćama. Ma kakav Putin golog torza, kakav ‘nadimenjak’ Dado Milinović, gol i nabildan… Samo gola sila, oštra sjekira i dosadne muhe koje traže suhi dio kože da slete i krenu mi piti krv… Susjedove pure jedina su publika. Na brajdi je ostalo još par grozdova, taman za žeđ, i malo šećera ‘pure natural’…

Neka sunca, neka vitamina D za kožu, sutra će jesen išamarati ovo ‘bablje ljeto’ i zapuhati surovo i hladno sa sjevera… Ako je ovo zaista ‘bablje ljeto’, ta baba se jako dobro drži! Kao baba s ‘njemačkom penzijom’ i mladim dečkom na lageru. Zategnuta i glatka, vruća i podatna. Da, pitao sam ja jednu stvarnu baku, susjedu koja ima skoro 90 godina i vjerojatno je najstarija u selu – sjeća li se ona da je ikada naš potok Trebinja potpuno presušio?
– Kada je presušil? – ne vjeruje ona u to.
– Evo, dolje ispod mosta samo par mlaka, voda ne teče već dva čedna – tumačim ja na domicilnom narječju .
– Ne vjerujen dok ni’s vid’la… Al’ ja ne petin’ (pamtim) da je tako igda bilo… Vajk je voda išla… Jedamput je samo tako mala voda bila, da smo z volovima i kolima mogli preko kanala (potoka). Bilo je to une god’ne potlje ‘Preokreta’ (1945). Rešču ‘nuku da me otpelja s traktoron da ja to vidin… Unda mogu umr’t!
Još mi je dobro pamteća babica ispričala kako su te godine ‘Švabe vraga pojeli’ na tom potoku. Tog su ljeta, nakon kapitulacije Njemačke, nekoliko desetaka vojnika Wermachta ostali tu kao zarobljenici, a po kratkom postupku smišljena im je kazna. Narodna vlast zaključila je da im se ne isplati samo tako hraniti poražene soldate, pa ih je upregla i to jako… U Babinoj gori rušili su drva, rezali ih na dužinu od metar i pol – dva, pa onda ‘prijenos’ do potoka gdje je bio svojevrsni ‘lager’. Od mjesta rušenja do mosta ima oko dva kilometra, pa je ta ljudska samarica zaista ‘pišala krv’, kako je baka objasnila. Pilili su oni i vukli tako bukovinu cijelo ljeto, a neki nisu dočekali dan povratka u Njemačku – jednostavno su pali pod teretom teških trupaca, a za grob se tada nije pitalo… Mještani su im, unatoč zabrani, krišom donosili vodu i nešto hrane jer su uz taj sizifovski posao dobivali i vrlo dijetalne obroke, uglavnom u tekućem obliku.

Trideset godina kasnije, u kasno ljeto ’76., u mjesto je lagano ujezdio Mercedes njemačkih tablica. Mi smo maknuli golove (4 cigle) s ceste i radoznalo zinuli u nepoznate došljake. Proćelavi mršavi muškarac, frau i zwei kinder izađoše iz auta pa, držeći se one stare ‘kartu čitaj, seljaka pitaj’, zapitaše na smiješnom hrvatskom:
– Tali se tu tođe do Babina Gora?
– Gerade, gerade, noch ein kilometar gerade – uključi se susjed, koji se upravo spremao na autobus za Minhen – Aber, kaine asvalt! Makadam! Schade wagen! Šteta Mercedesa – prevede on, da i mi razumijemo.
Naš ‘bauštel man’, prije nego je uputio Švabu u Babinu goru, još je pričao s njim, ali uz dosta mahanja rukama, pa su se nekako sporazumjeli. Bio je to jedan od preživjelih nosača drva iz sezone 45/46., vraćao se s mora pa se odvažio pokazati familiji mjesto gdje je skoro ostavio kosti. Mi smo ga sačekali dok je dopješačio do svog parkiranog Mercedesa, a on je škljocao Nikonom i samo vrtio glavom, dok su mu suze polako klizile niz obraze. Selo se jako promijenilo i izgradilo, jedino su crkva i ‘Ribarova vila’ bile objekti koji su ostali gotovo isti kao i u poratno vrijeme. Od emocijama shrvanog Fridricha dobili smo vrećicu bombona, a njegov stariji sin sažalio se nad nama kad je vidio s kakvom ‘ofucanom’ loptom igramo nogomet, pa je iz gepeka izvadio gotovo novu Adidasovu ‘bubamaru’: Geschenk – veli on! Danke Deutschland! Živjeli Bekenbauer, Miler i Braitner i ostali!

Kako sam s vrućeg ljeta usred jeseni došao na ovu priču, to može objasniti samo specifičan rad moždanih vijuga za vrijeme cijepanja drva. Primjetio sam da mi tada na pamet padaju razne ideje i da je ta kombinacija sirove fizike i ‘mozga na paši’ u stvari najplodonosnija! Samo se valja svega sjetiti, kad se umorni prsti nađu nad plahom i krhkom tipkovnicom. Ovaj put stoljetna baka, stoljetno rekordna topla jesen i malo prisjećanja iz pionirskih dana, donijele su ovu priču koja pokušava zaustaviti vrijeme i dočarati dan kada su posljednji leptiri zalepršali iznad moje glave, iznad koje je lebdjela sjekira. R.I.P. ljeto nam milo, ne zaboravi doći nam opet!