Prinove
Nekako u isto vrijeme prinove smo dobili Severina i ja. Ona je, nakon višegodišnjih pokušaja, uspjela postati najpoznatija trudnica u ‘regionu’, potom najpoznatija ‘čuvarica trudnoće’ i, napokon, nakon nekoliko tjedana kašnjenja, najpoznatija majka ili porodiljnim riječnikom rečeno: babinjača. Radoznala javnost sve je doznala jer su vijesti iz splitske bolnice curile jednakim intenzitetom kao iskazi svjedoka pokajnika u USKOK-u. Ipak, umakla je iz bolnice s Aleksandrom i Milanom podzemnim kanalima, jer nije željela da joj paparazzi zaviruju objektivima i blicevima u ‘ampidekl’, kažu da to donosi nesreću, a ne daj Bože da netko ne baci kakav urok na prijestolonasljednika dinastije Popović-Vučković… ppppp, cccc…
Ako uzmemo za početak nastojanja ‘zatrudnjivanja’ godinu 2004., kad je, ‘kao slučajno’, iscurilo onih 11 minuta Severinina truda, onda se i to poklapa s mojim nastojanjem da dobijem prinovu. Da pojasnim – te godine počeo sam malo ozbiljnije pisati nekakve priče, sve se nadajući da će ta načertanija jednoga dana ugledati svjetlo dana. Bilo u on-line obliku, a ‘ko zna – ako me krene, napisat ću knjigu – to bar danas nije problem… Vidi pod Nives C., Lana P. i još pregršt ‘bardica’ pisane riječi. Trudila se Seve, trudio se i ja. Ona je mijenjala zaručnike kao ručnike, ja oko tipkovnice savio topao i ljekoviti (o)blog. Svaki tjedan uradak jedan. Kad sam bio mlađi i dva sam puta tjedno znao ubosti – priču… Kao što je Sevka reciklirala čuljke, vargeke, slaveke, čekajući da naiđe pravi, tako sam ja štancao po svemu i svačemu u pripovjetkama, sve čekajući da se to mnogobrojno sjeme nekako zapelca u cjelinu, pa da u ruke jednom primim opipljiv rezultat truda…
Za razliku od njene normalne devetomjesečne trudnoće, moja je potrajala gotovo tisuću (!?) dana! U ranu jesen 2009. predao sam stotinjak priča Željku u Knjižnicu pa nek’ vidi može li se iz toga zamijesiti kakav probavljiv prozni ‘kućni uradak’, ili je to za pismohranu, uz utješne riječi: Nije loše, ali znaš, to ti je sve na razini školske zadaćnice ili loše prepisane lektire. Drž’ se ti mikrofona, pusti priče… Ali, nakon godinu dana, iz zametka se potpuno prirodnim načinom ‘zapelcao’ plod! Može, izdat ćemo to u formi knjige, samo strpi se – neće to ove godine. Ma nema veze, pomislim ja, u 2011. će valjda biti zrelo za porod. Ma kako ne, rekoše izdavači, pa prođe još godinu dana pacanja ploda ruku mojih i moždanih vijuga u hodniku čekanja. U međuvremenu Severinče našlo Milančeta, ovaj usmjerio paljbu točno tamo gdje treba i trudovi brzo nastupiše…
Stigla i 2012. Bila je to mrtva trka. Odbrojavali su se dani, čekao se termin. Seve je namjestila sobu, odabrala ime, ja sam poslao u tiskaru svoju sliku, ideju za naslovnicu, predgovor, broj žiro računa… sve. Trebalo je samo odlučiti hoću li da me štampaju carskim rezom ili normalno… Čije će prvo na svijet?! Srećom, nitko osim mene nije znao za tu ‘mrtvu trku’ dvije buduće prinove, jer svakako bi završio u emisiji ‘Krv nije voda’!
I konačnooooo!!! Bijeli dim zavijorio se iznad bolnice na Firulama i iznad tiskare na Rakovcu! Seve postala keve, ja dobio u ruke još vrući otisak 150 stranica knjige! Koliko je dugačka i teška, nije važno. Bebi se već dugo zna i ime: ‘Ministranti vanjskih poslova’. Krstitke su 15.03. u Gradskoj knjižnici. Svi ste pozvani…
Mediji su prenijeli da je mališan u Splitu dobro spavao po dolasku kući, a da ni otac i majka oka nisu sklopili, što je razumljivo. I sam sam nekoliko puta obišao ‘malog’ tijekom noći. Paketić je mirno ležao u krevetiću, samo sam malo poravnao dekicu, da se ne prehladi… Nije lako opet brinuti o novorođenčetu – odučio se već… Sad kad znam kako se to radi, idem i na drugo! Dok sam još u snazi…
P.S. Hvala svima na podršci i pomoći u realizaciji ‘Sabranih djela (o)bloga’. I ako primjetite da sam poletio previsoko (kao balon od helija), slobodno me potegnite prema dolje.