Ne razumiješ ti to, druže sudija
U legendarnoj pjesmi Zabranjenog Pušenja – ‘Zenica blues’, riječima iz naslova priče objašnjava se teška tlaka osuđenika na ‘dvanaes’ godina strogog zatvora’, zato što je on presudio ‘čakijom’ Hakiji koji mu je ‘krečo’ ženu. ‘Krečo Hakija, presud’la mu čakija, ne razumiješ ti to, druže sudija’!
Često puta sudije ne razumiju one koji su po strogom slovu zakona krivi. Žalbe, molbe, paragrafi, itd. Sve su to alati kojima fiškali zarađuju za život, a osuđenici se tješe da nije sve tako crno. Tako je to u životu i pravosuđu. U sportu, pogotovo nogometu, biti sudac malo je škakljivije nego presuđivati u hladovini sudnice naoružan zakonskim aktima, na koje se možeš žaliti jedino pismeno. U nogometu je žalba često puta sočna, glasna i puna svakojakih izraza koje mala djeca svakako ne bi trebala čuti. Vodeći bezbroj malonogometnih turnira, a i spikirajući na prvoligaškim utakmicama, naslušao sam se zaista svašta. I samo jedno znam – u sudačkoj koži ne bih bio bez velike nevolje i potrebe za nešto kuna neophodnih za preživljavanje…
Ajme što se sve ‘ljudima u crnom’ ne izgovori, opsuje, zaprijeti… Svakakvi đilkoši, kojima najčešće bazdi iz usta, unose im se u facu, spominju im mater, oca, ženu, babu, s obaveznim glagolom koji počinje s ‘j’ a završava na ‘m’. Nerijetko ‘popiju’ šamar, a svakako im zatreba dobra kondicija za bježanje kroz kukuruzišta i otključan auto, ako su gonitelji uporni… A razlog ? Najčešće manja greškica, kriva procjena i nasjedanje na glumu igrača, pritisak gledatelja, klupe i najglasnijih bukača koji su na utakmicama samo da ‘zakuhaju’ situaciju. Vodstva nižerazrednih, ali i klubova iz saveznog ranga, neprestano cvile da su im djelitelji pravde, delegati, kontrolori suđenja bezobrazno skupi i najveći teret na poslovično tanku blagajnu… Pogotovo ako nisu zadovoljni suđenjem, onda bi im još uzeli par sto kuna i ne platili dnevnicu i putne troškove… Da je bar bilo ‘pošteno suđenje’, kažu (op.a.- vidi (o)blog ‘Sude mi’ iz siječnja).
Pa, ako nije lako puhati u fućkalu na ‘đombastim’ terenima županijskih liga, po seoskim i urbanim turnirima, svakako nije lako niti arbitrima s UEFA i FIFA znakom na džepiću dresa. Eto, onaj Švaba Stark poslan je doma s Europskog prvenstva. Da je sudio kako treba i dosudio nešto i za nas, a ne samo za Špance, sudio bi još i frau Stark bi bila zadovoljnija svoticom eura na računu, a tko zna možda joj je pokvario planove za vikend… Hm, ‘ajd znaj je l’ Stark, što na njemačkom znači jak, baš tako jak i na malim terenima, kao i na velikom. Dok Stark sudi, možda kakav Hakija zabavlja usamljenu gospođu, onako malo iz zaleđa, koje njezin suprug nije sudio dok su nam ga Španci metali… Uostalom, pitajte starije navijače Hajduka koje im ime i dan danas diže tlak? Sudija Maksimović, koji je pustio Partizan da igra skoro do ponoći dok Bjeković nije zabio gol Olimpiji i tako oteo naslov ‘bilima’, koji su ih te godine pomeli u Beogradu sa 6:1! Ili onaj Pederssen, koji je Zajecu sudio penal, a prekršaj se dogodio metar i pol izvan šesnaesterca!? Prezime mu je zauvijek postalo karakterna osobina, bar za Jugoslo(a)vene…
I zato postoje pravda i pravo, a postoje greške sudaca u sportu. Namjerne ili ne, svejedno je, jer – ne razumiješ ti to, druže sudija! Sudijo zapamti – kriv si po svim točkama optužnice! Zato je baviti se tim poslom ili hobijem vrhunski mazohizam. Ili kako onomad reče legendarni košarkaški sudac, brkati Ilija Matijević, kojeg su uzgred budi rečeno maknuli s parketa zbog zaista poštenog suđenja… Ilija je na pitanje zašto mu je ostatak lica uvijek dobro izbrijan, a brkovi se vide i sa Sljemena, odgovorio: ‘Glatko se izbrijavam zato da, kad me pljunu, pljuvačka brže sklizne niz lice!’