Balada o klopu

Kad se želi vjerno dočarati nečija bezvrijednost, napornost ili obična dosadnost i ‘niškorisnost’, onda se poseže za usporedbama sa stvarnim nametnicima, krvopijicama, uglavnom sitnim, ali letećim i puzećim živinama, protiv kojih farmaceutska industrija ima sredstva i to široku i dobro isplativu paletu. ‘Piješ mi krv na slamku’ u stvari je jedina poredba u kojoj su nametnik i žrtva ljudskog roda. Dosadan ‘kao uš’, obična ljudska gnjida, kako je nedavno Dežulović oslikao društvo iz jedne splitske udruge pa žuti, crveni i zeleni vragovi, što je bila omiljena Franjina, uz ‘jalnuške diletante’, što je već druga dimenzija omalovažavanja… Kolekciju nipodoštavanja popunio je ovih dana ‘bolestan za ministra & zdrav za sve ostale funkcije’ Zlatko Komadina, koji je svoje kolege nazvao ‘slinavcima’. Čuli smo i za ‘klimavce’, ‘guzičare’ i mogao bih nabrajati do sutra…

Vratimo se stvarnim krvopijama. Komarci su lako ranjiva skupina. Praše ih i tretiraju iz zraka, šalju na njih avijaciju, zamagljuju sa zemlje, tjera ih se dimnim štapićima, sprejevima, kremama pa čak i na struju – umetanjem adekvatnog ‘komančero tjeratelja’ u strujni krug! Mlati ih se muhomlatom, rukom… Ljudi se šamaraju i psuju, ali ne odustaju dok komarice ne padnu mrtve ili shvate da im se loše piše pa lupingom odlete dalje.

Kad se usporedi rabota komaraca, običnih muha pa i osa, stršljenova, ispada da su to tek lake mete i ‘jalnuški diletanti’ koji misle dovijeka živjeti od tuđe krvi, u usporedbi s – krpeljima. Ovi prefrigani puzavci vrebaju tiho i samozatajno. Gotovo kao bolje ustrojene tajne službe… Šetnja ili neki posao u šumi može biti ‘obogaćen’ krpeljom na čovjeku ili domaćim životinjama. Ako znamo da ta sitna šesteronožna neman ima širu ponudu zaraznih bolesti od ‘Top shopa’, onda je svaka zajebancija suvišna… Krpelj – (lat. Ixodiodea), parazit koji se bez pitanja udomi i kao najgori podstanar pije krv svog domaćina. Ždere dok ga se ne primjeti ili dok se ne umori pa otpadne i ugine okrvavljenih ruku, nogu i želuca… Zovu ga svakako. U Slunju i okolici je ‘Rolac’ ili ‘Piljak’. U Dalmaciji i Istri ‘Čeper’, u Sloveniji, kod nas i u Gorskom Kotaru ‘Klop’, a u mom selu – ‘Kljošić’. Imaju nadimaka više nego neki srpski kriminalci… S našim putovnicama, naravno. E, pa što i ja ne bih imao svoga privatnog klopa, koji će malo poklopati krvi iz vena. Ovaj ‘moj’ očito nije prebirljiv, jer mu je pasala i moja ‘O pozitivna’ krvna grupa. I tako ću ja u priči dalje ispasti pozitivac, a on, krpelj, jedan obični negativac, koji je dobio što je zaslužio.

Gospodina ‘Krpeljovskog’ udomio sam u vlastitoj šumi pa otpada mogućnost da me lugar prekršajno goni da sam mu otuđio životinju iz državne šume ili takvo što inkriminirajuće. Budući smo klop i ja njegovom penetracijom u moju kožu sklopili prešutno ‘javno privatno partnerstvo’, on je legalno eksploatirao moje krvno blago. I tako je on vrijedno crpio moje leukocite i trombocite gotovo 24 sata! Smjestio se na ‘zadnju nogu’, tamo iznad koljena, a ispod (napete) guze pa ga golim okom nisam vidio, a tako su me od navlačenja bukava, agacija i topola boljela leđa, da do tog dijela tijela, bez škripe zubima i boli u križima, nisam ni mogao rukom. Tako je on imao socijalni mir, čvrst kolektivni ugovor pa pij brale, ima toga u izobilju!

Kad sam, ipak, idući dan pregledao u ogledalu svoju, kako bi to Štimac rekao, zadnju ložu – imao sam što i vidjeti!? Krpelj je već bio pred eksplozijom! Klop i to XXXXXL gabarita, sit i zadovoljan, čekao je rasplet svoje sudbine. Uz opasku da se konačno i meni netko napio krvi, supruga je pincetom poslala mog eksploatatora u ‘bolji život’. Ako ima Raj ili Pakao za krpelje, ovaj je jamačno završio u Paklu. Za početak u septičkoj jami, do koje je otplivao po cijevima kao po bob stazi ‘Trebević’.

Proguglao sam malo i tek me onda ulovila panika… Nisam hipohondar, ali ovaj napasnik mi je dao mislit’… Ako ga se nestručno izvadi, a on ostavi svoje rilo, svakakve zaraze imaju širom otvoreni put! Nešto kao zaostale jedinice razbijenog neprijatelja u pozadini fronte. Nema ih puno, a naprave veliku štetu. Uostalom, baš sam zaključio da u ovih gotovo 30 godina radnog staža nisam ni dana (!?) bio na bolovanju pa zar će mi jedan običan klop poklopati tu svijetlu tekovinu rada i zalaganja!? Prepričavao sam te zgode dvojici poznanika. Reakcije su bile zanimljive. Prvi je rekao kako se to njemu ne može dogoditi da ne skuži da mu je krpelj na tijelu, jer je stalno ‘pod gasom’ pa, kad bi se krvopija napila njegove krvi, počeo bi onako pijan glasno pjevat’ i podrigivat’ se, i tako bi si odao položaj! Zanimljiva teza… A drugi, koji radi u državnoj službi, će mudro:

– Nikad nisi bio na bolovanju? E, vidiš, ja do prvog ne delam, ostalo mi je nešto bolovanja od lani pa da to iskoristim!
– Godišnjeg ili bolovanja? – pitam ja naivno.
– Bolovanja, godišnji čuvam za Dane piva!