Radost žita
Na selu kakvog više nema najveća radost i veselje, ali i strepnja, bila je – žetva. Ako rodi kruh, kako se nazivala pšenica i ostale krušarice, sve drugo već će se nekako odigrati i riješiti. U osjetila mi uđoše mirisi i sav ‘background’ žetve iz sedamdesetih godina minulog stoljeća, kada sam se i ja uključio u tu svečanost, a vratilo mi se vrijeme u samo par sati pomaganja na skupljanju žita koje je na mojoj njivi posijao ‘šogi’. Sve je sad kombajnizirano, naravno, ali miris svježe pokupljenog zrnja, osjet oštre slame pod nogama i veselje što je urod dobar, bili su trenutni okidač za put u (sretno) djetinjstvo.
Kad sam ja ispuz’o iz kindrbeta, pšenica se žela kao u narodnim pjesmama: srp, kosa, vršenje ručno, pjesma, narodne nošnje i sušenje na dvorištu pa skladištenje u ‘fršloge’ – drvene četvrtaste sklepane posude, u kojima se čuvalo žito. Ubrzo je stigla mehanizacija u obliku konjske kosilice, vršalice na dizel motor pa samohodne kosilice i najvećeg čuda tehnike ‘žetalice samovezačice’! Kad je moj tata kupio to talijansko čudo ‘Olimpia Lombardini’, cijelo je selo došlo vidjeti kako će to ‘nesklavorno’ čudo žeti i k tome još i vezati pšenicu u snoplje!? E, ta mala je znala znanje… I samome mi nije bilo jasno kako ona može tako savršeno usklađeno žeti pa formirati snop, u pravi ga trenutak nepogrešivo i čvrsto povezati i to činiti dok je gasa i posljednjeg klasa na njivi… A ja se mučim oko vezanja vezica na cipeli, svako jutro prije škole… Ona stroj pa vezak veže bez greške!?
Tata me je vukao sa sobom jer je valjalo odbacivati snoplje koje mu se našlo na putu oko manevriranja tim moćnim strojem, a meni je to bilo sjajno iskustvo. Osim što je ‘ćale’ u fušu žeo po cijelom selu i nekoliko okolnih, dalo se vidjeti zanimljivih novih curica, a i koji dinar se našao u džepu… Mislim da sam tada sa ‘ćaćom’ popio i svoje prvo pivo, a imao sam pravo i zapaliti pred njim ‘Opatiju’, jer ipak su to muška posla, ne mora mama sve znat’… Ostao mi je duboko usađen taj osjećaj nestrpljenja, hoće li sve dobro završiti, a potom i sreće, kad je žito pod krovom. Za žetvu se čuvala najbolja šunka, otvarala se bačva s boljim (bijelim) vinom, a po prvi i jedini put u godini kupovala se ‘kištra’ pive i mineralne vode.
Kako je dobro bilo hodati po pšenici koja se sušila na dvorištu… To nije bio obični špancirung, već preokretanje zrnja da se što bolje i prije posuši. Bose noge, topla pšenica i ona ugoda u stopalima koja prožima cijelo tijelo. Obaviti to pa na potok, na kupanje. Predvečer već u novi posao, a to je najčešće grabljenje žita u vreće i spremanje pod krov… Nakon toga znalo se i zapjevati, a blago je dobivalo bolju večeru. Danas da netko zapjeva ispod murve, selo bi reklo opet se netko napio…
E, danas je žetva postala nešto poput video igrica. Dođe moderna zvijer od kombajna, vrijedna par milijuna kuna, u nekoliko poteza riješi njivu, istrese urod, pokupi pare pa dalje. Kombajneri su mlada garda, u uhu imaju slušalicu, I-Pod je pun svega. U kabini klima, dva mobitela, laptop u pričuvi. Sve na senzore i ‘tač’. Majstor neće kaficu, ima red bull. Odbija rakiju, pljoska s ‘Jackijem’ hladi se u malom frižideru u kabini, on poteže kad on hoće. Sve je robotizirano i programirano. Nema žena s košarama pokrivenim štikanom krpom, punoj kobasa, šunke, finog još toplog kruha, paradajza i soli u duplerici ‘sportskih’, rashlađene kapljice i pogleda punih zahvalnosti i sreće. Nema graje djece oko vršalice i vreća sa žitom, nitko se više ne valja u friškoj slami. Sve to moguće je vidjeti još samo u Vrhovcu na njihovim seoskim igrama, koje će uskoro…
I kad već spominjem slamu, koja se često rabi kad se spominju političari i njihove umotvorine – kroz izreku da ‘mlate praznu slamu’ – smatram da je to uvreda za slamu! Ona je ta na kojoj žito raste pa, kad ostane sama slama, opet je korisna. Blago na nju liježe i daje mlijeko, meso, kožu… I dok se slama spremi, puno se znoja prolije, jer je skliska i oštra. Pa je i prazna slama često puta korisnija od onih koji je navodno mlate. Ove je godine, hvala Bogu, dobro rodio ječam li jačmen, pšenica, zob i tritikal, kojeg moji jutarnji oglašivači svakako izgovaraju – trikital, trikatil, tritikale, ali nema veze…
Kad se kosi, nek’ se mrsi! Punih nosnica neponovljivog mirisa žetve, puna srca i žuljeva na prstima, koji su dva tjedna tipkovnicu zamijenili malo tvrđim medijima (sjekira, pila, lopata, motika), vraćam se u sedlo etersko. Ako treba pomoć’ kaj oko žetve i otave, zovite odmah!