Čisla i grotulje

Bogata je ta naša baština. Što materijalna, koju sve više i temeljitije rasprodajemo, što nematerijalna, koja se prenosi s koljena na koljeno, a i iznad koljena ponekad… Ojkalice, bećarci, nijemo kolo, dvoglasje iz Istre i Primorja, Sinjska alka, procesije, Festa Sv. Vlaha, Kastavski zvončari, igračke iz Zagorja i medičari-licitari. Sve je to upisano u UNESCO-ovu listu dobara koje valja čuvati.

Ja bih predložio još jedan događaj, koji se još drži i održava, ali evidentno uzmiče pred eventizacijom, festivalizacijom, ‘zrćizacijom’ zabave u ljetnim danima, a to su proštenja ili prošćenja, kako to puk izgovara u arhaičnosti svoga izričaja.

Uglavnom su to središnji događaji u godini, nešto što se nikako ne propušta. Čak je važnije pojaviti se na proštenju, nego na izborima ili referendumu… Stoljećima je već sve isto: sveta misa, procesija, u hladu lipe bijeli licitarski šator, ‘kramari’ ili ‘igračkari’, kako sam ih ja krstio. Na Kamenskom nekad i ringišpil, mečka, pa miris pečenja, gvirca, raštimani razglas lokalnog benda i gužva. Plastična galanterija iz Kine u rukama dječice, pivo i gemištacija na stolovima odraslih. Žene u novim ‘opravama’, djevojke po prvi put u štiklama i pofarbane kose… Svi veseli i sretni. Za taj se dan špara, za prošćenje mora bit’ koji dinar viška. Kaj bi selo reklo…

Moja prva vožnja vlakom bila je odlazak u Rečicu na ‘Vusikovanje’. Pješice jedno četiri kilometra do Skakavca pa jedna stanica u ‘Ćiri’, vlaku na liniji Sisak – Karlovac. Jedna stanica, ali vječito usađena u najdalje zakutke sjećanja. Iako smo se baka i ja vozili tek nešto više od pola sata, čim se sjelo na drvene klupe, daj pohanu piletinu, friški kruh i narezani paradajz, soli, luka i Jupi. Baka i ekipa potegli su malo komovice iz flašice od sirupa za kašalj, a kako je rakija zamirisala, odnekud se pojavio i brkati kondukter, koji je malo ‘satra klice u želudcu’. U Rečici sam si kupio ‘šajtov’, onaj mali na stisak, s grbom Dinama, naravno. Pojeli smo medenjake, popili gvirca i ‘k maši’. Popodne malo ‘ljudovanja’, rješavanje preostalih bataka pa na stanicu.

I danas je sve gotovo isto, osim što bendovi imaju bolje i jače razglase, ringišpila gotovo da i nema, sjate se znani i neznani, a najveće veselje je i dalje djeci i već vremešnoj ekipi, koja za taj dan potegne iz Njemačke, Kanade, Amerike pa i Australije. U tome prednjače sijede glave iz Vivodine i Ribnika, što i ne čudi, kad ih je pet puta više ‘preko bare’, nego što ih živi u ‘starom kraju’… Više se djevojkama ne kupuju licitarska srca sa špegljićem ili ‘čisla’ – krunica od kolača, već se nastoji iskamčiti broj mobitela ili se uvaliti kao ‘frend na fejsu’. Jede se i pije kao da je sutra sudnji dan, ali tako to mora bit’… Od Josipova u Cetingradu, gdje je i jedini konjski sajam u regiji, do Male Gospe, kad sezona proštenja završava, sela bar jedan dan u godini živnu i lijepo je gledati tu gužvu, a da se nikome ne žuri nikuda.

Sve napisano važi za one koji pohode i štuju rimokatoličke svece i zaštitnike. A kako je u mom susjedstvu crkva Male Gospojne u Trebinji i ruševine Svetoga Ilije u Tušiloviću, išli smo mi i na pravoslavne zborove, jednako kao što su oni pohodili naša proštenja. Razlike su bile dosta očite, ali veselje i fešta jednake. Nisu se kupovala čisla, nego grotulje – a to je ista stvar. Svirala su se kola i ‘Davorike dajke’, ali znao se zalomiti i pokoji drmeš, ako su svirači opazili publiku kojoj baš noge ne pletu same kad udari ‘armonika po Žikinom ili kojem drugom kolu.

Mi imamo njivu blizu Trebinje pa smo 21. rujna često puta znali otići na zbor, ‘na Gospojnu’. I to bez brige o ‘outfitu’ i izgledu. Taman se pokosio ‘otavićak’ – zadnji otkos trave pa smo se deda i ja malo otresli od prašine i trave, poravnali kosu, on je stari šešir, viler i grablje ostavio u živici pa ‘Fergusonom’ u zbor.

– Daj nam, Dušane, pol’ kile pečenja i dve pive – naručio je deda kod svog kolege lovca, koji je taj dan malo sjekirom udarao po plećkama i rebrima.
– Odma’ stiže!

I tako siti i dobro raspoloženi bježimo prije mraka doma, jer svjetla na traktoru baš i nisu bila od koristi. Ispratila nas pjesma ‘Ja sam momče sa sela, uvijek srca vesela’ i graja već pripitih ‘zboraša’.

Koju godinu prije rata, 2. kolovoza, bili smo na kupanju ‘Kod Karana’ na Korani. Iz Tušilovića je pičilo sve u šesnaest. Treštale su jedno tri muzike, a cestom su se vukle kolone nervoznih turista. Otišli smo pješice na zbor, jer ionako s autom stići blizu bilo je nemoguće. Spazio nas je jedan moj školski drug pa zagalamio:

– Dođ’ de, Damire, da vidiš osmo svjecko čudo!
– Kakvo čudo?
– Švabe čekaju, a narod udara kolo preko pune crte! Ha, ha, ha…

I zaista, ekipa se pohvatala za ruke, muzika piči kolo dobrih 15 minuta, a oni malo uz cestu pa, kad nema auta, zanese ih na cestu! Tindiri din, tata rata, pa preko crte uokolo nokolo, tko šiša njemačke ‘okupatore’ u mercedesima, nek’ čekaju… Kad sam poslije rata prepričavao tu zgodu, a i samog me tambura nanesla u Tušilović, domaćini su me oštro demantirali:

– Nije tačno! Plesali smo i pretjecali samo preko isprekidane crte! Pazili smo da ne kršimo prometne prop’se! – i svi se veselo i grohotom nasmijasmo.

Valjalo bi razmisliti o stavljanju malog ‘r’ iznad proštenja, da se to zaštiti i njeguje i dalje. Možda će onda ova ‘e-mladež’ sići s fejsa i pitati fejs tu fejs za prijateljstvo ili nešto više…