Recesijske pi(vo)zdarije: Cvetak zanovetak

Utorak je bio vrlo mnogoljudan. Pogotovo navečer, kad je na binu kročio, brale moj – Tomislav Bralić i njegovi klapski drugovi. Dugo se pivalo i po pivama djelovalo pa se jučer navečer ŠRC slobodno mogao prekrstiti u ‘Kaštel Kambelokarlovac’. E, lipi moji, tako je to kad ‘tvoja mati u snu laje’, a nakon svega ‘valjalo bi poći leći’…

Prije tih aktivnosti, podmetnuo sam mikrofon šefu ‘Slavonske kuće’, koja se ove godine smjestila u krajnjem šatoru do luna parka, a ponudom se nametnula kao zanimljiva okrijepna stanica. Pa nude, recimo, ‘Perkeli od soma’ i to od ‘somosaura’ teškog 80 (!) kila, što je, do izvlačenja u pravcu restorana, mirno plivao po dnu Dunava. To dođe kao nekakav riječni ‘Moby Dick’… Nude i ‘Iš fiš’ – to je paprikaš od pijetla!? Od ovozemaljskih jela, adut im je kobasica dužine 30 cm za dvadeset kuna – znači manje od kune za centimetar pečene kobase!

Od ostalih neobičnosti gastro ponude valja izdvojiti sada već etablirani ‘Dimbek’, koji vesela ekipa spravlja na razne načine i po želji naručitelja – ‘Oš ljuto, ‘oš manje ljuto. Iako bi se po imenu reklo da je to nešto s dima, ipak nema dima, okus dobro štima i u pecivu koje liči na malu košnicu nađe se napunjena sjeckana piletina i svinjetina. Uzmeš pa u šetnju. Griz po griz, ako ti je puno, stane i u džep, za poslije…

Jučer se mezio ‘grande’ perec od 3 kile, a obrtnici nisu nudili jelo, već cvijeće! Ceh uslužnih djelatnosti, a posebice cvjećarice, dale su sve od sebe. Izrađivale su male buketiće, aranžmančiće i vještim rukama kreirale lijepe poklončiće, koje su posjetitelji mogli uzeti i uživati u njima. Gledajući ih kako s ljubavlju rade, pala mi na pamet zgodna ideja: Ako već imamo bankomate, kladomate, mljekomate, kondomate, svjećomate, što ne bismo uveli i ‘Buketićomate’?! Kad se muška populacija vraća doma u malo ‘roh bau’ stanju, a zna da ga doma čeka porcija galame i tko zna kakav doček, ova spravica ublažila bi, a možda i spasila situaciju. Gurneš kovanice, ispadne buketić po želji i lagano doma po ‘aboliciju’… Draga, evo, ako sam već zarib’o stvar, mislim ja na tebe… Evo mali znak… Sad ide ili još veća galama ili pomirljivo mirisanje buketića i točenje vode u vazu, a i njemu, uz aspirin i hladne obloge, mlaka kupka. Tko tebe cvijećem, kako ćeš ti njega kamenim srcem i jezikovom juhom…

Kad je sve to jučer išlo kraju, odvojivši se iz gužve, svjedočio sam vrlo neobičnom ‘dijalogu’. Dolje uz Koranu, u oboru, konji koji danju nose djecu i ostale zainteresirane jahače, odmaraju i čekaju svanuće, da nakon doručka – zobi ili sijena – krenu u akciju. Ali i oni svašta vide kad ostanu sami i svezani za onu gredu koja čini obor. Jedan vidno ‘razvaljeni’ mladić nagnuo se nad obor i jedinom konju koji je stajao ‘unio se u facu’ i mumljao ovako:
Lik: Šta je, konju jedan, šta gledaš?
Konj: ????
Lik: Koji si ti konj! Celu noć ćeš tu stajat, ha?
Konj: Frrrrr!
Lik: ‘Oš ti, konju, kaj popit’? Sigurno si žedan? Da donesem svakom po ‘Festivalsko’?
Konj: Njiiiiha, frrrrrrr!
Lik: Možda bi ti kaj drugo? Nešto kratko, ha? Kaj ću naručit konjak za konja i lavov za mene lava, ha, ha, ha!
Konj (vjerojatno misli): O bože, bene…
Lik: OK, idem pišat’ pa se čujemo, jebiga, nadelal sam se ko konj danas, bok!

Koja bi to skrivena kamera bila, pomislih i ostavih konja i ‘konja’ da se izljube na rastanku. Nekakvim prečacima do mozga mi doleluja melodija: ‘Ja ga ne napojim, ja se konja bojim’…