Recesijske pi(vo)zdarije: Total recall
‘Odmah po okončanju ovogodišnjih Dana piva, krećemo s pripremama za naredne!’
Ovo je fraza koju slušamo svake godine u ovo doba pa bi lepo prosil da se ne izgovara uzalud, jer nema smisla. Kao i uvijek, pivarijada se organizirala poput učenja za popravni – dakle, u zadnji čas. Nitko nije kriv, ali to je tako i – gotovo. Da je više novaca u igri ili da se to ‘da privatniku’, vjerojatno bi stvari drugačije stajale. Ovako, kad se sve svali na leđa pet-šest ljudi, bolje ne može.
Obrtnici su pokazali da je njihov mikrokozmos posložen kako treba. Na vrijeme su počeli pripreme, iskamčili love i od resornog ministarstva, okupili izlagače i iz susjednih zemalja, iako je trajanje sajma dvostruko i u odnosu na najbolje dane Velesajma, što je dosta veliki napor, pogotovo za one ‘iz daljega’… Cehovi su se potrudili pa se nahranilo naroda, napojilo, dijelile su se nagrade, zabavljalo i na kraju su frizeri, usprkos kiši, zablistali svojim kreacijama. Jednostavno – izvrsno! Komora, Udruženje i Cehovi djelovali su upravo onako kako djeluju i njihovi članovi obrtnici – u nemogućim uvjetima poslovanja obrću i prevrću, rade i ne odustaju samo tako! Lajkam, kao što sam i ‘lajao’ od ponedjeljka do subote u ‘bezživčani’ mikrofon!
Pohvalna je i bogatija ponuda piva, raznolik glazbeni program, sveprisutan red i mir, izostanak masovnih tučnjava, težih ozljeda i dobra organizacija parkiranja, pogotovo za gužvastijih dana. Nedostajao je pontonac, jer po mračnom mostu lelujali su pješaci bez kontrole, po pločniku i nogostupu, pa je sreća da nitko nije stradao. Drago mi je da su cajke bile u ilegali pa su se dale čuti tek u zadnjih pola sata, a oni koji su ih s ‘Ukletog otoka’ puštali, vjerojatno su se osjećali kao bend koji se pred kraj zabave tamo negdje ’79. drznuo odsvirati ‘Vilu Velebita’. Zabrane nemaju smisla, to znamo, ali tome ipak na takvoj manifestaciji nije mjesto i točka. Može i tačka…
Nažalost, promidžba je bila usmjerena na lokani puk, koji je ionako upućen u materiju, tek malo i na Zagreb. Krivo mi je bilo k’o psu kad je ‘Špancirfest’ zvonio po svim tv dnevnicima, po jumbo plakatima, a mi smo bili zatrpavani mailovima o svakoj pa i najmanjoj aktivnosti na ‘Festivalu dobrih emocija’. Čiji je to posao, ne znam, ali zar je požar ‘suve trave u Pripizdini Donjoj’, o kome se izvještavalo četiri dana, važniji od najave desetodnevne manifestacije, najdugovječnije u ovom dijelu svijeta!? Ni ‘A ni BE’. Ispada da smo atraktivni samo za crnu kroniku i ‘pošteno suđenje’… Dajte promidžbu nekim šefovima lokalnih KUD-ova pa da vidiš medijske zvonjave! Vjerujte mi, oni kad zapnu, ne puštaju… Ta ‘pitbul’ taktika uvijek uspijeva, jer svi rezimiraju isto – bolje da mu to objavimo, nego da napinje i gnjavi svako malo telefonom, faksom, mailom, preko kojekakvih kanala i svakako nekako… Isto je i s ‘Rujan festom’, koji će se održati na ‘grinfild’ livadi kraj West Gatea. Fešta na poljani već je na svim portalima, nacionalnim medijskim kućama, a o prekomjernom medijskom granatiranju još vašarskije priče od ove naše da i ne pričam…
Manje je ljudi bilo, to je evidentno. Trošilo se baš na kapaljku – perec, pivo, luna park pa doma. Dosadašnji laureat u ponudi i posjeti, ‘Šumarski kutić’, platio je ceh promjenama koje je zaorala politika. Novi ljudi, stara ponuda i blaga zbunjenost, koju su najbolje iskoristili u ‘Slavonskoj kući’. Oni su se osamostalili, nabacili malo perušine i starih pegli u šator, doveli izvrsne tamburaše i još bolju ponudu jela, piva i vina. Ne čudi što su povazdan bili puni i jedva stizali napeći podugačkih kobasa, skuhati ljute fiševe, razapeti šarane na rašljama i poskidati na vrijeme vruću Frlanovu janjetinu. A u gužvu svi vole, zar ne?
Pivovarski šator ove je godine bio najljepše uređen, ali s ponudom se eksperimentiralo do zadnjeg trenutka i naravno – omanulo. Pohvalno je što se svaka dva dana gastronomski predstavljala jedan regija, ali… Glazbeno je to popraćeno vrlo nespretno – pa je Zagorje predstavljao ‘The Chocholate nipples’, koji znaju jedinu zagorsku ‘Ja živim vu malemu selu’, koja vjerojatno živcira i Zagorce… Kaj ne bi štrukle i ostalo bolje glazbeno zamijesili kakvi tamburaši i guci, kaj znaju sve one suze za brege i srčeka ranjena, brajde, kupice, polkice… Pa, kažu mi upućeni. za dubrovačku kuhinju oko pola pet popodne skupe gažere iz okolice Duge Rese, koji ni sami nisu znali što se zbiva… Valjda su to angažirani marketinški stručnjaci izučavali na onim svojim ‘brainstorming seminarima’ pod temom – faktor iznenađenja za publiku… Pa ne iznenađuje da je prekrasan i ogroman šator zjapio – poluprazan. Kao da doma nema event managera, koji bi osmislili sadržaj primjeren ovdašnjem puku… Ima se, mere se…
Zaključak – dobro, ali uvijek može bolje. Pa umjesto ponovnog otkrića tople vode za Dane piva 2013., što se svake godine ponavlja, valja odabrati desetak operativaca + obrtnici i bit će fešte za malo para, a puno muzike. Ipak je to naša najveća manifestacija pa da neki od nas nisu uključeni, vjerojatno bi se razboljeli od dosad nepoznate bolesti: ‘Pivodanis deficitus’! Dosta priče, dosta više tih pi(vo)zdarija…