Diplomatski zbor

Jedna od najaktualnijih arheoloških aktivnosti je ‘kopanje i iskapanje’ lažnih diploma i svedodžbi, koje datiraju s kraja prošlog i prve faze ovog stoljeća. Dakle, vrijeme kasnog ‘Tuđmanozoika’ i ranog ‘Mesićevog brončanog doba’. Najčešće se pronalaze u Karlovcu i bližoj okolici pa je ovaj lokalitet, uz onaj u Topuskom, točnije na ‘Turskoj kosi’, gdje su nađeni vrijedni eksponati iz rimskog doba, najaktivnije nalazište budućih muzejskih izložaka. Jer ako postoji ‘Muzej prekinutih veza’, što mi u Karlovcu ne bi otvorili ‘Muzej lažnih dokumenata’!? Ako se arheološko-birokratska akcija nastavi ovim intenzitetom, postav muzeja bit će vrlo brzo reprezentativan i respektabilan! Kakva bi to bila ‘Noć muzeja’?! Uostalom, ta ekipa ‘preko noći’ je diplomirala, maturirala, odstažirala, napredovala na svim poljima…!

Ne bih ja drvio po moralnosti, po pricipima i lakoći odluke da se kite zvanjima i titulama za koje se mora pomučiti i učiti godinama, već o onoj drugoj strani priče – a to je kako su se osjećali ti ‘inženjeri’ i dipl. ‘ovo, ono’, kad su od običnih ‘SSS-ovaca’ postajali akademske face… Za ove jadne šofere znam kako je to. Prva, druga, treća, rikverc – k’o da je to nekakva nauka…?! Sa školom ili bez nje, ako znaš vozit’ – znaš, ako ne ni sto državnih ispita neće ti poboljšat’ reflekse i sigurnu vožnju smećarskog kamiona u rikverc! Dakle, kako je to izgledalo, živo me interesira… Ide kući svojoj, s diplomom u džepu, novopečeni ‘diplomac’. Za ručak varivo i govedina od jučer… Ej, ženo, ne može to tako… Kuhaj malo bolje za gospo’na inženjera prometa, čega li već… Mijenjaj pločicu na poštanskom kasliću! ‘Dr, mr, arh, ing’… Novo je vrijeme stiglo, za višu stručnu spremu spremati se bolje jelo i odijelo mora!

A, što im je to trebalo… Mogao bih provjeriti, ali uvjeren sam da je ‘SSS-sex’ bio bolji od ‘VSŠ ili VSS-sexa’… Lako je za šaku kuna ili eura dignuti stručnu spremu, ovo dizanje ‘tuljca’ ovisi o mozgu, a ne o ‘tuljcu s diplomom’… Uglavnom, jao – pao. Pa sad ti živi s lažnjakom… Zato još jednom upućujem na svoje davno štivo, tj. (o)blog UPS (Udruga propalih studenata), u kojem sam opisao časni uzmak svih nas studenata u pokušaju, koji smo bar probali brucoški, a poneki i apsolventski život… To što nismo diplomirali, križ nam je za cijeli život, al’ bar smo časno priznali i nismo kupovali ‘tamo gdje nas cijene’… A kako ovo ne bi bila pljuvaonica nevino otkrivenih žrtava ‘Antidiplomatske revolucije’, u kojoj je diplomatski zbor naše ‘čaršije’ okljaštren, opisat ću svoj ‘krimen’, kad sam bio nadomak višem stupnju obrazovanja, gotovo ni kriv ni dužan… Štoviše, dug prema mojoj blagajni umalo sam naplatio ‘diplomiranjem na parkiralištu’…

Radnja se odvijala na uobičajneom mjestu – mom radnom mjestu. Profesionalni kockar Miodrag, porijeklom odnekud s crnogorskog primorja, dolazio je na ručak svaki dan, kad bi bacao karte u Karlovcu i okolici. Bilo je to krajem osamdesetih, kartalo se na nekoliko mjesta, a on je s vremena na vrijeme nestajao pa se opet vraćao. ‘Kod Miloša’ mu je bila najbolja ‘rana, uvijek nešto s kašikom (kaša, zelje, grah, supa), a uz to naravni, bečki ili ‘Karađorđeva šnicla’ – u prijevodu ‘Zagrebački odrezak’. Kad ga je karta dobro išla, plaćao je novčanicom od sto maraka, a ja bi mu vraćao dinare. Kad je bio opelješen, pojeo bi pa bi platio idući put, uz, moram priznati – dobru napojnicu. Spavao je na Turnju u ‘cimer fraju’, a njegov mercedes bio je uvijek rado viđen na našem parkiralištu. Iako sam ja bio uvjeren da je on, uz kockanje, ‘u fušu’ radio za kojekakve tajne službe, baš me bilo briga, prema meni se uvijek odnosio korektno… Nit’ sam ga hranom otrovao, nit’ sam ga pitao išta o kockanju ili, ned’o Bog, o ‘poslu uopšte’…

Desio mu se ‘maler’ pa je zakartao silne pare, kaže on. Jedva skupio za stanarinu, a nema smisla da prodaje sat i ‘zlatno lanče’ da podmiri meni dvotjedni dug za ručkove s ‘palačinci’ za desert. Pozvao me na parkiralište, otvorio gepek, a unutra ‘hartija milijon’…

– ‘Ajde, Damirkoviću, odaberi, šta ćeš… O’š Višu turističku, ekonomsku ili Višu upravnu? Nećeš cijeli život da konobarčiš, jebiga…

Pun spremnik ‘diploma’ svakakvih ‘Viših škola i fakulteta’, svakakvih smerova… Treba samo upisati ime i prezima ‘diplomanta’ i evo zvanja i ravnanja…

– Ma, koji će mi vrag to… Pa to je sve na ćirilici… da i hoću, s tim se neću pomoći baš…
– To ti misliš… Odeš u Opštinu, daš radnu knjižicu i upišu ti taj viši stepen… ‘Ko će da provjerava jesi l’ ti stvarno bio u Aleksincu i Aleksandrovcu, odakle su te ‘diplome’… Takve stvari inače cijepam od osamsto do ‘iljadu maraka…
– Ne treba, platit ćeš dug, kao i uvijek – kažem ja i odem uzet’ nove narudžbe.

Za tri dana stiže poštar, nosi paket.

– Potpiši ovdje… Paket za tebe iz Ljubljane.

Potpišem, otvorim, kad ono između dva kartona Diploma o uspešnom završetku petog stepena Turističke škole u Aleksandrovcu, na ime: ДАМИР ВАЛЕНТ. Rukom, krasopisom napisano. O, Miodraže, brate… O, jebote… Pao sam u napast da počastim društvo na šanku…

Miodraga je karta odvela u Prag ili Beč, nisam o njemu više čuo ni reč – da parafraziram Balaševića. Tu ‘hartiju’ sam umetnuo u jednu od gramofonskih ploča, koje su mi u konačnici ‘osloboditelji’ izmjestili s Vukmanića u Vojnić. Naravno, ‘legalizovati’ je nisam ni pomislio, a tek kasnije sam shvatio da se sve moglo odigrati na sasvim drugačiji način… Da je, nedajbože, Krajina prevladala i opstala, a ja bio prisiljen živjeti u njoj, mogao sam proći puno bolje nego sad – kad sam tek obični priučeni voditelj, samozvani pisac i fuš tamburaš… Recimo, uzmem tu ‘diplomu’ pa je na nadležnom mestu ‘verifikujem’, kandidujem se na izborima i, kao vlasnik diplome na ćirilici, što je puno jače od kojekakvih Opatija, Dubrovnika ili Zagreba – postanem ministar turizma u ‘Krajini’! Ono – kao Stanimirović ili Pupovac u Sanaderovoj i Kosoričinoj vladi…

Ovi naši ‘diplomci’ još su i bili skromni u svojim prohtjevima za boljim mjestima s većim plaćama… Što reći o tipu koji je par godina letio u zrakoplovima po svijetu, obučen u uniformu kapetana, a nikad nije ni vidio zrakoplovne škole… Ili o onom balavcu Siniši F., koji je čak kao doktor sudjelovao u operacijama, dok ga nisu provalili… Možda je i to dio ‘mokrih’ fantazija, poput lisičina, ‘medicinskih sestara’, ‘dimnjačara’…

Kad se malo bolje zagleda, stvarno nam je država nešto kao cjelogodišnji maskenbal… Sve je to isti… broš.