Ja se konja bojim

Najprije su pisali da se dogodila eksplozivna reakcija. Potražio sam na sveznajućem ‘gugloviću’ kakva je to vrsta reakcije, ali ni taj sveznalinović nije znao više od mene. Radi se, naravno, o slučaju na najvećem zagrebačkom trgu, dva metra od kipa bana, što je isukao sablju i njome maše prema, recimo, Vodicama.

Kako je na tu ‘eksplozivnu reakciju’ reagirao konj, a kako ban, ostat će vječna tajna… Za Jelačića znamo da malo slabije čuje i da je lijen do boli. Jer, kako drugačije objasniti to da mu već 109 godina, još tamo od godine devetsto i treće, pjevaju, ma što pjevaju, kume i mole: Ustani bane, Hrvatska te zove, zove…! – a on ni makac. Čak je tamo ’47. godine zalegao još jače u podrum Gliptoteke i od tamo ignorirao sve pozive na razbuđivanje i ustanke, do ’90-te, kad su ga nekakvom prevarom izvukli iz podruma pa opet postavili na isto mjesto. Opet nije ustao i pomogao napaćenoj domovini, već je kao kakav džokej s Kajzerice sjeo na konja i pravio se gluh. A pjevalo mu se na uho i kumilo ga da konačno ustane. Istina, tada je to bilo legalno i poželjno pjevanje, za razliku od prije, kad su oni, koji su htjeli silom bana natjerati na ustanak, sami znali odležati u Lepoglavi ili na onom nudističkom otoku. Oni odležali, a ban je i dalje mirno hrkao i baš ga je bolila briga što Mađarska nema more ili što Hrvatska ima embargo na uvoz oružja. On je svakodnevno pospano nadzirao tek tramvajski promet na svom trgu i ni pomišljao nije ustati i protegnuti malo noge. Recimo, otići na tekmu u Maksimir ili konačno sići sa svog jadnog konja pa čestitati Ivici, Janici, rukometašima, tko sve nije dolazio k njemu u dvorište slaviti svoje uspjehe, dovodeći sa sobom desetine tisuća glasnih drukera, koji nikad nisu zaboravili pjesmom probati podsjetiti bana da je dosta te uspavanosti i da mu je vekerica već davno zvonila za ustajanje. Ali uzalud, ban nije mrdnuo ni prstom, čak ni da obriše ono što su mu golubovi ostavljali na kapi, sablji ili mrkom brku.

Da je ban totalno ‘cool’, a ni konj se nije ni (t)rznuo na najglasniju provokaciju, pokazalo se u noći 23. siječnja, kada je na dometu kopita konja eksplodirala tada još nepoznata eksplozivna naprava i izazvala već neprevodivu ‘eksplozivnu reakciju’, a još više reakciju javnosti i, naravno, policije. S obzirom na broj kamera u središtu Zagreba, bila je to misija unaprijed osuđena na mjesec dana pritvora. Jer počinitelji nisu, iako je vrijeme maškara, imali ni maske niti bilo kakvu zaštitu identiteta. Pet ‘mlatimudana’ iz Vodica, kojima je ćaća od jednog dao nekakvu vojnu eksplozivnu napravu, odlučilo je po posljedni put pokušati natjerati uspavanog bana na ustajanje, a konja u galop prema Ilici ili Dolcu. Šta ti je eksploziv, ako ga baciš u jezero, more ili rijeku pa nabereš par kašeta riba!? Reagira tek ribočuvar i lokalna policija. Ako se puca, nek’ se puca tamo gdje će svi na ‘zadnje noge’, osim, naravno, konja, koji je valjda pomislio da je to on sam malo nekontrolirano prdnuo pa se tresu izlozi Varteksa i Male kavane.

Obijest – kažu u PUZ-u. Puzali bi oni meni tamo podno Ferkornova spomenika i po trgu zubima čistili mnogobrojne ugažene žvakaće gume – sigurno ste pomislili i sami, kao što je i meni palo na pamet, kad sam čuo o čemu se radi… I sada u miru istražnog zatvora mogu razmisliti o riječima babe, ne Atifa kao u recitaciji ‘Pušenja’, već Ivana, koji je nabavio i složio taj ‘borbeni komplet’ – sine, veli: Ako ćeš igrat’ za raju i zanemarit’ taktiku, završit ćeš karijeru u nižerazrednom Vratniku… A kad izađu iz pritvora, nek’ im lokalna klapa a capella na trgu u Vodicama otpjeva:

Pod mojim prozorom teče vodica
splaš’te toga konja, mila dječica
ja ga ne napojim, ja da malo strašim
ja se konja ne bojim, samo sam obijesna…