Smrt = sloboda

Koji naslov, čovječe!? Ipak, ne bojte se, nije sve tako crno i prijeteće i nema nikakve veze s natpisom na crnoj zastavi s mrtvačkom glavom – ono ‘Sloboda ili smrt’!

Znamo za poslovicu ‘Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane’, a prvi put mi se dopala kad je, davnog 18. januara 1977., avionom u brdo udario Džemal Bijedić, tadašnji jugoslavenski ‘Milanović’, dakle predsjednik SIV-a. Iz škole su nas pustili sat ranije, a sutradan nismo morali doći na nastavu! Hura, hura, hura!!! Šteta Džeme, al’ sve je bolje od razlomaka i pluskvamperfekta… Tri dana žalosti, sprovod i svaki dan ratni film na televiziji! Da smo sami kreirali vikend, ne bi ga bolje osmislili… Ozbiljni analitičari kasnije su u padu Džemina aviona vidjeli nekakvu zavjeru oko Tita, Jovanke i Generalštaba, ali to nas nije zanimalo nimalo. Čuli smo od starijih da je drug premijer, onako iz radoznalosti i dosade, ušao u kokpit pa pilotu rekao: Bolan, daj men’ taj volan! Dok je pilot reagirao, bilo je kasno… Ode on u brdo, a mi đaci dobili produženi vikend! Uvidjevši sve blagodati umiranja visokih funkcionera, pitao sam dedu je l’ netko iz Centralnog komiteta možda bolestan pa da opet malo plandujemo i jedno tri dana ‘žalimo’ uz borbene pjesme i Batu i Ljubišu sa ‘šarcima’, koji desetkuju snage Wermachta k’o snoplje u srpnju…

Moje kvarne želje ostvarile su se tek 10. februara 1979. U Kliničnem centru Ljubljana svijet je napustio Edvard Kardelj i pridružio se na nebeskim njivama samoupravnog socijalizma i dijalektike marksizma Marksu i Engelsu, čijih ideja i teorija je bio ovozemaljski tumač. Opet u pravi trenutak! Za dan poslije imao sam zakazan test iz kemije, za kojeg ni taknuo nisam knjige, a još manje teke. Ucviljena supruga Pepca i ostarjeli Broz bili su mi najljepša slika tih dana. Usput sam napravio šalabahtere i ipak nešto i naučio o metalima i nemetalima, usput slušajući dobar ‘heavy metal’ Def Leppard i Whitesnake… Ode Kardelj, opet tri dana žalosti, govorancije, pokop i dvojka iz kemije! Živjele smrti naših revolucionara!!!

I onda – jack pot! U smiraj prvomajskih praznika otišao je On. Sve znate – ‘Plavi vlak’, tjedan dana paralize u zemlji, ‘Kuća cveća’ i ‘Druže Tito mi ti se kunemo’ – da kukuruz posijat’ moramo, dometnula je moja mama i natjerala nas da, odmah po nestanku kovčega s vrhovnim komandantom u onaj mramor, zapalimo ‘Fergusona’ pa sa sijačicom na njivu. Titu svaka čast, al’ i žganaca valja imat na stolu… Ipak, uz par dana ‘hladnog pogona’ u školi, dakle bez testova i ‘rešetanja’, ova smrt malo mi je lošije legla, jer jedno dva tjedna nisu nam dali organizirat’ zabave u Domu kulture, pa smo jedva dočekali bratsku karavanu iz Kragujevca, da imamo razloga zasvirati u ime bratstva i jedinstva, te tako pokazati nepokolebljiv duh u sprovođenju ideja voljenog vođe… Zato potpuno razumijem venezuelanski narod, koji tuguje i masovno suze roni za ‘rahmetli’ Chavezom. Kladio bi se da tamošnji klinci brzo obrišu suze i požure na cestu malo ‘žalovati’, pa tako tri dana. Ima li bolje situacije – bolestan nisi, a u školu ne moraš! Viva Chavez, iako je umro! Revolucija teče dalje. I poslije Huga – Hugo, Hugolina ili već netko treći!

Ne mora s ovoga svijeta otići netko bitan, da bi dječurliji bilo dobro. Iako je toga sve manje – ali nekad se tako dobro jelo i pilo na karminama, kao i na ‘čuvariji’. Dok su pokojnici ležali u najvećoj sobi u kući, cijelu noć dolazila bi rodbina, susjedi i ‘čuvali’ ga uz malo molitve, razgovor i pokoji sočni trač. Kad se situacija malo opusti uz kruškovac ili staru rakiju, koja se čuva za svadbu ili sprovod, što se već prvo zadesi, postane vrlo zanimljivo. Dugačka je noć pa muškarci udare u karte, prepričavaju se stare seoske legende, priče iz rata ili dogodovštine naših gasterbajtera iz Njemačke. Kažu da su nekoliko puta jedva spriječili pripitu ekipu da pred jutro malo i zapjeva… Ipak, nije zgodno, pokoj mu duši… Uostalom, ja sam prvi put probao mortadelu i tirolsku salamu, koju su iz Zagreba donijeli rođaci pokojne meni slabo poznate bakine tete s drugog kraja sela. Do tada su mojim nepcem vladali domaći špek i kobase, a ovo je bio gastro šok! I to takav, da sam se još prežderao i čokoladnih napolitanki pa uspio zapovraćati pola metra crkvenog tepiha na kasnijoj misi zadušnici! Tetinoj duši lahka zemlja, a meni teška mučnina u želudcu. Uglavnom, ovako zbore klinci nakon sprovoda:

– Eh, kako smo se najeli eurokrema i napili sokića poslije sprovoda moje bake!

– A kad je moj pradeda umro, ćevapi su bili za prste polizat’! Čak smo i pol male pive popili, he, he…

Sve to sa strane utučeno sluša mali Perica pa važno veli:

– E pa umrijet će i moja prababa…