Bunker

Pritisnut bremenom uskršnje trpeze, bez obzira na ‘božićne’ vremenske prilike, valjalo je prošetati malo, dati šansu metabolizmu da brže i lakše ‘svari’ puste kalorije. Kako je na njivama blato i voda, do šume se može jedino ‘timberđekom’ (šumarijski traktor), valjalo se držati asfalta i koliko-toliko prohodnih staza. Najsigurnije je – pravac groblje. Pokojnici, koji čekaju na ono što smo slavili mi još živući smrtnici, najidealnije su društvo za moždanu gimnastiku i tjelesnu fiskulturu. Na putu prema pokislim i pomalo trulim križevima i dobro ispranim mramornim pločama, zastao sam kod jedne rupe u zemlji, nedaleko od crkve. Rupa nije rezultat aktualnih propadanja tla u zemlju, već je tu pune 44 godine, a ide rupi i 45-ta. Tristotinjak metara dalje, još jedna ‘vršnjakinja’ rupi, ali puno bolje uščuvana. To su nekadašnji bunkeri, koje je izgradila ondašnja vojska 1968., u tjednu kad su ruski tenkovi zaorali asfalt Praga i drugih mjesta u Čehoslovačkoj. Postoji i treća fortifikacijska utvrda, malo niže, prema Knez Gorici.

Baš u vrijeme kad se zvecka svakakvim oružjem i oruđem na Korejskom poluotoku, nekako su mi te ratne igre više u (pod)svijesti. Znamo da je ta 38. paralela, koja dijeli jedan narod na dvije države, s jedne i druge strane načičkana bunkerima i svakakvim ‘silosima’ u kojima nema žita, nego cijevi, glave, megatoni, svega, samo ništa pametnoga. Sjevernokorejski poglavica, Kim Jong Un, koji mene neodoljivo podsjeća na one Pokemone, na Pikačua, prijeti k’o da ima svu moć svijeta. Desetljećima se već ukopavaju, vježbaju, kemijaju s kemijskim i biološkim oružjem i idu na živce svima, osim svojim podanicima, koji misle da je taj napuhani prijestolonasljednik početak i kraj svijeta. Za četrdesetak godina nadam se da će neki njihov šetač s jednakom ravnodušnošću i samo s dragim uspomenama gledati te bunkere, koji sad pojačavaju osjećaj nepobjedivosti njihove armije i naroda.

Bio sam klinac, koji bi po sadašnjem kurikulumu išao u malu školu ili u vrtić. Naravno da je to u ono doba bila tek daleka budućnost pa smo jedva dočekali aktivnosti na brdu između crkve i groblja. Vojnici su vrijedno kopali rupe pa stavljali betonsku konstrukciju, navozili zemlju i na kraju sve maskirali busenjem, na čijem je vrhu rasla trava zelena. Samo dođite Rusi, čekamo vas! Iako je takav zahvat trebao biti vojna tajna, tko bi nas radoznale držao podalje od takve zanimacije. Smetali smo vojnicima u radu, a oni su nam davali one neobične teško probavljive čokoladice, kekse i konzerve iz ‘SDO’ (suhi dnevni obrok), a mi smo njima nosili jabuke, kruške, a oni malo veći rakiju i vino. Da je tada Rus udario pa osvojio Vojvodinu, Slavoniju, Zagreb, jamačno bi slomio zube na nama, jer ta tri bunkera nikad ne bi pala!

Kad je kriza u Pragu prošla, kad je postalo jasno da je Tito opet odigrao dobro i na neku foru odvratio Brežnjeva da nam uveze ‘Praško proljeće usred jeseni’, vojska je sve rjeđe obilazila svoje bunkere. U stvari, mi smo ih ‘zadužili’ i održavali. S vremenom postala su to naša tajna skrovišta od svijeta, učitelja, župnika, roditelja, ‘goričaka’ (ekipe iz Knez Gorice). Tamo su se kasnije prepisivale zadaće, sakrivao karabit, još kasnije i cigarete, a na koncu netko je (nismo mi!) loše zamaskirao paketić kondoma, koji smo proučavali k’o oni Bušmani flašu Coca Cole u filmu ‘Bogovi su pali na tjeme’. Privremeno smo se iselili samo za održavanja velikog manevra ‘Sloboda 71’, kad su ‘crveni i plavi’ vodili bitku u blizini. Po okončanju te uzbudljive epizode, pokupili smo svu silu čahura, opskrbili se kapama i opasačima, za Prvu pričest neki su dobili i zračnice i plastične pištolje pa smo izgledali kao dobro organizirana paravojna skupina iz Paragvaja!?

Uglavnom, bunkeri su živjeli punim plućima, zajedno s nama. Kako smo odrastali, sve su nam bili tješnjiji, ali ‘ko te pita, glavno da je krova nad glavom i sigurnog skloništa od okrutnog svijeta u kojem vrebaju lektire, čuvanje krava, rad u polju i pomaganje oko stoke. Ne zaboravimo, nije bilo mobitela, već je komunikacija bila vrlo jednostavna. Bake i mame su koristile tzv. ‘Urlaaaaj tarifu’ – a to znači: stavile bi dlanove na krajeve usta i zaurlale iz sveg’ glasa: Ivaaaaaaaaa, Damireeeeee, doma ajteeee!!!!!! Ako odgovora ne bi bilo, ‘pretplatnik’ bi zaurlao još jače, prisnaživši i sočnu psovku & prijetnju – ‘Delat’ će šiba!’ Nema druge, nego ostaviti Alan Forda u bunkeru (zanimljivo: par koji je crtao i pisao taj genijalni strip imao je pseudonime Magnus i Bunker!), pa preko jarka u surovu stvarnost. Da, ti su bunkeri bili legalno leglo svega zanimljivoga kroz cijelo djetinjstvo. Srećom, nemaju krov, jer sad bi ih netko morao legalizirati!?

Kad smo se počeli brijati, zabrijali smo u pravcu nježnijeg spola, jer hormoni su učinili svoje i nagnali nas na popuštanje i odbacivanje jedne od dotadašnjih dogmi – a to je: curicama ulaz u bunkere – strogo zabranjen. Najprije smo kućni red prekršili jedan po jedan, sve krijući od ostalih, ali tajna je trajala otprilike do prvog susreta ‘njih dvije’. Ni tu nisu trebale društvene mreže ni ‘četovi’, brzo se znalo da je bunker pao, već nakon prve puse i ponekim na brzinu ispaljenim (pubertetskim) metkom. Vrlo brzo, tijekom ljeta, organizirali smo ‘open air Bunker fest’, udarajući po gitari i pjevajući. Stanovnici groblja nisu imali primjedbe, ali nas je župnik brzo ‘pacifizirao’, kad je u propovjedi spomenuo neodgovornu omladinu, koja larmom uznemirava i one na vječnom počinku, ali i njega koji je sve dobro čuo. Naročito psovke. Srećom da je već bio u godinama i pomalo nagluh, jer čuo bi i štošta drugo. Mislim na ono što celibat uporno brani…

Mi skroz odrasli, a novije generacije već su bile skroz u drugom filmu. Bicikli, mopedi, televizija, video igrice pa sve modernije igračke, svašta nešto, pa su bunkeri sve više zarastali u korov. Čak i za vrijeme potonjeg rata nisu poslužili svojim graditeljima, jer je šuma već zaklonila vidik i kroz puškarnicu se vidjelo do prve breze i hrasta. Najprije se urušio jedan, a za njim i drugi. Kad smo se vratili doma, neposredno nakon Oluje, samo je jedan još ličio na bunker i to onaj najbliže groblju. Ostali su bili tek rupe što beskorisno zjape. Niti taj preživjeli više ne služi nikome i ničemu, osim jednoj obitelji vjeverica, koje ga koriste za priručno podzemno skladište oraha i lješnjaka i sličnog vjeveričjeg ‘fast fooda’.

Propali bunkeri, propala država koju su trebali čuvati, propala i četverogodišnja para-država, propadamo polako i mi na svim poljima. Ponekad mi dođe da uzmem lopatu, sjekiru i malo dotjeram preživjeli bunker u bolje stanje. Nekako mi se čini da je to jedna čvrsta točka, koja stoji na putu prema susjednoj parceli. Gotovo da je kao u filmu ‘Vrhovi Zelengore’, gdje šačica boraca Druge čete, trećeg bataljona, četvrte crnogorske brigade, brani čuku koja se zove ‘Ljubin grob’ i poručuje Vrhovnom komandantu: Dok se čuje zadnja puška s Ljubinog groba – računajte da smo u punom sastavu!