Polubela nedeja

Znam da smo po Ustavu svi ravnopravni. Da imamo jednaka prava na život, na školovanje, na ovo, na ono, između ostalog i na rad. Zadnja rampa na koju sam naletio čelom i koja mi je onemogućila da u slobodnoj zemlji, naravno, slijedi obavezan dodatak ‘za koju sam se borio’, ne mogu ostvariti pravo na rad, dakako i nekakvu zaradu, dosta mi je teško pala na želudac, a tlak, koji se popeo na razinu poštapalice (dižeš mi tlak na 200), dodatno raste i usporava kucanje moga srca za Hrvatsku – zemlju ravnopravnih mogućnosti. Ovaj primjer tek je zadnji u nizu, a bilo ih je podosta. Krenimo od repa…

Kao i 2009., trebali smo ići svirati, u aranžmanu naših karlovačkih ugostiteljskih snaga, u Kastav na ‘Belu nedeju’. Oni zakupili prostor, uplatili akontaciju, nama našli smještaj, sve po propisu… Eh, kad su ih domaći pitali ‘ki svira’, rekoše oni – naši. E, neće vaši, jer mi nećemo ‘stranu mužiku’ na našem trgu!? Naša fešta, naša belica, naša muzikica i basta! Kako? Lako, velidu organizatori s kukurikastog brda – naš čovik će dobit’ dio trga u najam, a njegova će mužika mužikat za celi trg! Ća se jidite, niš ne plaćate, a svi ćedu ćut kako se po domaći potresuje i sopila…

Tako smo mi, naušrtb sopile, ispali obično muzičko kopile… Nije li to glazbena i teritorijalna segregacija? Naravno da je. Pri prošlom nastupu tamo jedan je veseli ‘Ercegovac tražio ‘Lijepa li si’ pa donio sto kuna. Otpjevali mi da se čulo do Cresa, a on zadovoljan donese nešto eura, pa ako može ‘Moj Ivane’ za njega i kuma. Može, a što ne bi moglo… Kad smo završili rundu, dobro da nas nisu deportirali na Goli otok! Kakve su to provokacije? – pjenili se Kastavci… Jebiga, ispada da će prije Thompson zapjevati u Areni Beograd, nego u pulskoj Areni… A mi bezobraznici tako… Kad su u ponedjeljak, zadnji dan fešte, došli kršni momci iz ‘3. maja’ i ostalih primorskih poduzeća, gdje je radna snaga uglavnom iz Bosne, nakitili nas parama, jer k’o Halida ne bi sluš’o… Ne moram ni reći kakav je to ‘uhocid’ bio za domicilni živalj, koji je pojačavao svoje ‘trajnaninanena’ glazbenike, da ta heretična, prljava, zarazna muzika ne prodre do, božemiprosti, djece i zauvijek iskvari njihov glazbeni ukus u toj nježnoj dobi!

Hej, ako je fešta, pa nek’ je onda i fiesta i dernek, svakome po izboru… Da, tako je kad dođemo mi gažeri, a kad nagrnu stvarne ‘zvezde s istoka i vilajeta’, nema veze. Meni je to iz karlovačke perspektive nepojmljivo. Pa na Dane Piva može doći svatko koga netko pozove i plati i nikome ništa.

Ni u drugim krajevima Lijepe naše nema više sreće, ‘ne cveta gostoljubivo cveće’. Kad smo onomad u Zagorju svirali nekakvu vinsku feštu, za koju sam, by the usput, gazdi osmislio skoro čitav program, jer to mu je bila prva takva fešta – zagorski muži nisu se mogli načudit’ zakaj špila muzika, a nisu ‘dečki z njihovih bregov’! U Vodicama, gdje smo svirali svadbu, svi su nas gledali kao sredozemnu medvjedicu s dvije glave. A ki je vas zva’ da svirate ovi pir? Kao da smo se sami pozvali i došli oteti njima kruh iz usta!? Pitajte ‘Grofove’ i ‘Sokole’ koliko su puta svirali u Jaski i okolici, a vrhunski rade svoj posao… Jedino ako su svi domaći tamburaši zauzeti, ili je nekome rođak u organizacijskom odboru, iako ni to nije neka garancija.

Ja sam jedne godine krstio mošt u Jastrebarskom, jer je njihov ‘Sveti Martin’ završio u bolnici dan prije. Bože, kako je to bolno iskustvo bilo… Ma što i kako ja rekao, nitko da mrdne pljeskom, a kamoli smijehom. Na odlasku sam čuo kako spočitavaju gazdi: Kaj buju nam sad i Kordunaši krstili mošt u Jaski?!

A kad se samo sjetim događaja iz svog ‘prvog života’, dok sam konobario u Crikvenici, slagalica strave mi se posloži kompletna i užasna! Tamo su nama sezoncima odredili plaću po učinku. Dakle, 8% od prometa. Na kraju srpnja, ja, koji sam radio dva posla – preko dana na plaži prodavao pivo, sokove, sladoled, a navečer konobario na terasi Hotela Esplanade – prikupio plaću od 8 ‘milijona starih dinara’!? Direktor Kruno imao je taj mjesec 8 i pol ‘milijona’. Stuštio se po terasi vičući: Damire, ben ti morsku zvizdu! Pa ti ćeš u kolovoz mene prepišat’ s plaćon! Kako to more bit, da kelner sezonac ‘ma više nego direktor! I naravno, smanje postotak na 7%! Kako je kolovoz bio vrlo jak prometom, opet se ‘diša’ provukao s par stoja većon’ plaćon… A lepo si ćapal – veli mi on na kraju sezone… Ćapal san, al’ me boli svaka kost i svaki živac, mislim si ja, pokupim dinare pa na Jakuševac po stojadina.

Zaključak: Dođi, potroši, budi manji od makova zrna i ne otimaj kruh iz usta domaćem življu, pa makar bolje radio i imao volju potegnuti stotinama kilometara od doma.  Iako me ‘Pakrački dekret’ odbacio s Kastfskega brda, povrijedio mi ljudska i tamburaška prava, mogu reći da sve manje žalim što nam ne daju da zasviramo ‘stranu’ muziku s one strane Grobnika. Uostalom, ono mutno piće ‘belica’, po kome se fešta i zove, malo je ukusnije od deterdžentom ispranog ostatka iz kace… Jedino kasnije s klistiranjem nema problema. Povlačim vodu i zauzimam stav – adio Kastav!

P.S. Ako vam se da, zavirite u arhivu (O)blogova iz 2009.: ‘Bela nedeja’, za zaokruživanje dojma.

Živila slobodna i neovisna nam ‘Rvacka!