Šuvarivarizmi
Danas je 31.10., Svjetski dan štednje. U zadnjih desetljeća prišuljao se i Halloween, takozvana ‘Noć vještica’. Bundeve, zombiji, pozamašna nožina iz istoimenog filma i jesenski maskenbal je ono što veseli sve kojima je svakodnevnice dosta, pa na taj poganski keltski običaj zakrvave face i odjeću i dube ‘na bundevi’.
Nakon priče o ‘bombaškoj’ karijeri, nekako je, slijedom povijesne zbiljnosti, došla i 1977. Te godine u naš razred na Turnju banuli su najprije ‘zbegecani’ stričeki i tete iz KBK (Karlovačke banke), danas KABA-e. Oni su najavili kako će uskoro u Radićevoj otvoriti novu štedionicu za djecu i nazvati je ‘Latica’. Lijepo bi bilo da svi učenici otvore svoje prve štedne knjižice u životu i polažu na račun koliko im roditelji mogu dati. Naravno, aklamacijom smo svi pristali, jer ionako smo sve dinare skršili na ‘Smoki i Čips’ ili gubili u ‘pismanju’ sa starijima, koji su nas bezočno krali i uzimali teško iskamčene dinare i pare… Dogovoreno – realizirano! Razredna blagajnica Đurđa uzimala je ‘iljadarke od nas, predavala razrednici Boži, a ova nosila u ‘Laticu’. Na roditeljskom sastanku podijelila bi knjižice s upisanom svotom i pohvalila one koji su svojim đacima uplatili lijepe iznose.
Sama štedionica bila je zgodan, uvijek lijepo ukrašen kutak sa slikama, literarnim radovima i bombonima na pultovima. Kucale su pisaće mašine, a mladi – budući samoupravljači polagali su prve testove iz kamatnog računa i usvajali znanja o dobrobiti štednje! Uz svo to ideologiziranje, ta štedionica je bila korisna i mnogima je pomogla da shvate neke stvari u životu. Prije nego je dinar počeo kliziti u odnosu na ‘dojčmarke’, mnogi su imali lijepe svotice na računu. Pa sam tako ja u završnom razredu srednje škole važno otišao u ‘Laticu’, podigao stopedest ‘iljada dinara i kupio prvu električnu gitaru i pojačalo. Ne znam zašto, ali kao da i danas osjećam onaj poseban miris te štedionice. Nije to bio onaj karakterističan ‘smell’ po pisaćem priboru, griljama u tepihu i neprozračenom prostoru, već jedan meni ugodan miris, po dobrome! Ta smeđa knjižica bila je prvi dokument s mojim imenom i, kad sam ‘popunoljetnio’, mogao sam raspolagati s imovinom u toj knjižici! Iako je slogan otrcan: ‘Neprocjenjivo’! Zašto su latice s vremenom otpale, ajd’ ga znaj… Šteta, iako su sad banke i štedionice vrlo agresivne kad treba usmjeriti lovu, koja se prikupi za krstitke i babinje, pa i prve pričesti i krizme, baš na njihove adrese! Evo, oročavam ovu priču, pa zaključujem račun.
Te iste ’77. u razred je upala jedna sasvim drugačija ekipa od bankara, koji su došli obučeni po propisu – ‘lače na crtu, plavi šos, bela bluza, ondulacija trajna u žena, zalizana ‘Đaić frizura’ + zulufi u muškaraca. Dakle, na SRZ (sat razredne zajednice) banuli studenti u zvonastim trapericama, masnih dugih kosa, kozjih bradica i s novinama, koje bi trebale zanimati nas omladince. Bili su to izaslanici tek oformljene redakcije omladinske tiskovine ‘Polet’ iz Zagreba, naravno. Evo, tu su novine, pa bilo bi lijepo kad bi se cijeli razred pretplatio. Na kraju priče, pretplatio se samo ja, jer svima je to bilo bezvezno bljak, crnobijele fotke i nekakve zagrebačke priče… Dečkima je falila golotinja, curama ‘Lastan’… Pubertet na djelu.
Tako sam, uz štednu knjižicu iz Latice, postao i vlasnik novina, koje su na moje ime dolazile u Vukmanićku poštu svakih dva tjedna, poslije i tjedno. Kad već tata dobiva ‘Karlovački tjednik’, deda ‘Gospodarski list’, baka i mama ‘Glas Koncila’, pa da i ja ne zaostanem baš! Zamislite da danas obitelj bude pretplaćena na četiri vrste novina!? Eh, tad su Bog i Partija išli po zemlji, pa se moglo… Iduće ljeto učlanio sam se u ‘Dinamo’, pa su mi i plave novine stizale jednom mjesečno doma. Ni to mi nije bilo dovoljno, pa sam uzeo i ‘Džuboks’, beogradski magazin, koji je tako dobro pratio sve na pop rock sceni, da mi nikakvi ‘Roling stone-i i NME-i’ nisu bili potrebni.
Sve se to, eto, isplatilo. I bez interneta dalo se sve saznati. S voljom i ne baš na vrijeme… Ali, štednja i polet uvijek se isplate! Šuvarivarizmi – očito su preduboko u mene uklesani, pa se stalno vraćam u to doba, najljepše od kolijevke do groba!