Dokle?

Kraj se već vidi golim okom. Kraj godine, naravno. Na žalost, ne i jada i čemera, koji je na djelu u našoj zemlji već oko 2000 dana.

Počelo je s famoznom Sanaderovom izjavom, koja mu je izletjela u bezobrazni mikrofon, koji je samo radio svoj posao: U banani smo. S njim, kao što znate, sad posla imaju institucije, koje, kao i mikrofon, samo rade svoj posao. Iako po prirodi optimist, sad već lagano gubim svaku nadu da će bar moja generacija doživjeti bolje dane. Umjesto toga – sve gore. Dužni svakim danom sve više, a ekipa s obje strane Markova trga, Iblerovog i onog kod ‘Đamije’, samo taru po tričarijama. Zabavljaju narod koji sve to guta i čeka bolje dane…

Nekad, za vrijeme onih ‘stabilizacija’ i ‘objektivnih i subjektivnih poteškoća’, jer riječ kriza je bila zabranjena u zemlji samoupravljača, postojao je dobar pravac za izlazak iz teškoća: Na pitanje gdje je izlaz iz ove krize – odgovor je bio ‘na Šentilju’. Za neupućene – najfrekventniji granični prijelaz na zapad. Ajd’ ti danas lociraj takvu točku!? Prema zapadu više nema granice, a ako je izlaz iz krize na Maljevcu ili Bajakovu, onda čemu Unija, Bob Dylan, referendum, Joe Šimunić, Mamići i ‘Snježna kraljica’, Medveščak…!?

Kako mi takva močvara, koju ni sto ‘jovanottija’ neće isušiti, izravno djeluje na kreativnost, ne preostaje mi ništa drugo, nego zaključiti ovogodišnje (o)blogiranje, zaželjeti svima svako dobro u novoj, te vjerovati da će novo ljeto biti ipak nekakva prekretnica, da mogu i dalje biti samozvani ministar za zajebanciju i vesele integracije, te kao takav uveseljavati narod zgodnom riječi, djelom i pjesmom!

Gospođo 2013., slobodni ste otići u tri ‘Risajkl bina’. Escape!