Papa test

PAPAFON 1

Vatikanski tiskovni ured potvrdio je da je papa Franjo na Staru godinu bezuspješno pokušao nazvati samostan karmelićanki u španjolskoj Luceni, a onda im je i ostavio poruku na automatskoj sekretarici.

Što to radite tako važno, da se ni na telefon ne javljate? Ja sam papa Franjo i želim vam na kraju godine uputiti dobre želje na vašem putu.

Tri od pet redovnica iz tog andaluzijskog samostanom porijeklom su iz Argentine i već godinama su u kontaktu s današnjim Papom. Kasnije popodne Papa je ponovno nazvao, ali ovaj put uspješno. Prema medijskim izvješćima, s redovnicama je razgovarao dvadesetak minuta, a povod je 400. obljetnica utemeljenja samostana, koju su sestre proslavile protekle godine.

PAPAFON 2

Papa Franjo imao simpatičan razgovor s portirom

‘Jutros, točno u 10 i 15, papa Franjo je nazvao našu isusovačku kuću ovdje u Rimu, želeći se javiti generalnom poglavaru Družbe Isusove, koje je i sam donedavno bio član. Zvao je osobno, a ne preko tajnika, kako je inače ovdje običaj kad Papa nekoga zove. Dobio je portirnicu generalne kurije. Papa, izgleda, nije imao osobni broj generalnog poglavara. Naš dobri portir Andreas, javio se na telefon:

– Dobar dan, ja sam papa Franjo, želio bih razgovarati s patrom Adolfom Nicolásom.

– Da, a ja sam Napoleon, promrmljao je portir. I tada uzvratio hladnim i odrješitim glasom – Tko je to?

Papa je, naravno, odmah shvatio da mu ne vjerujem, prepričao nam je portir, pa je odmah nastavio vrlo blagim glasom…

– Ne, stvarno, ja sam papa Franjo, kako se Vi zovete?

– Ja sam Andreas…

– Kako si, Andreas? – na to će odmah Papa.

– Dobro, dobro sam… oprostite… žao mi je… … malo sam zbunjen.

– Ne brini, Andreas, spoji me samo s patrom Generalom, htio bih mu se zahvaliti na lijepome pismu koje mi je napisao.

Tek tada sam se uspio pribrati, prepričao je portir.

– Oprostite, Vaša Svetosti, ja ću obavijestit patra Generala.

– Ma ne, nema problema, na to je rekao Papa, neće biti potrebno.

Za ove ste događaje vjerojatno čuli i slatko se nasmijali. Moj se vremenski čip automatski uključio i vratio me u 1982. godinu i vrlo sličnu situaciju, gdje sam ispao još gori papak nego sestre karmelićanke i brat portir. Nije me zvao Sveti Otac, nego drug potpukovnik, lično i personalno!

Tog vrućeg lipnja igralo se svjetsko prvenstvo u Španjolskoj, a naši su nogometaši igrali očajno, pa je i raspoloženje nas vojnika, a pogotovo starješina, bilo pokislo. Tih smo tjedana nas nekoliko bili na ispomoći u glavnom vojnom centru veze za 1. armijsku oblast (kasnije sablast) u Novom Sadu. Imali smo šifre i po njima spajali tražene brojeve. Reklo bi se – prosto k’o pasulj… Išlo je to k’o po loju do te večeri, kad je Jugoslavija izgubila od Hondurasa, pa je sve otišlo u ‘Honduras’, kako je pjevao Balašević. Na smjenu smo Senad i ja ponijeli par piva, nekoliko mesnih doručaka, parče leba, jer duga je noć. Negdje oko dva ujutro, spusti se jedna parica i zazvrnda telefon. Senad je drijemao pa se javih ja:

– Ljuboten ovde, izvol’te…

– Majevica zove, daj mi Pivu! – zareža neobično visoki glas s druge strane žice. Uzmem popis šifri, tražim, ali ‘Pive’ nigdje, pa pomislim da se netko šegači u gluhi noćni sat.

– Nema Pive, kasno je, radila kafana do 23 časa, zatvoreno je, žao mi je!

– ‘Alo, momak, nemoj da se zajebavaš sos mene, daj mi Pivu, važno je!

– A ‘ko je to tako žedan u ovo doba noći? Da nisi sanjao šunku, pa suva usta, he he… – zajebavam ja i dalje uvjeren da se radi o šali.

– Ma, šta je tebi, bre, budalo! ‘Oćeš u zatvor da ideš, je li, kretenčino bezobrazna! Ovde potpukovnik ‘taj i taj’, davaj mi Pivu ili ćeš da fasuješ mesec dana pritvora, gušteru jedan!!!

– A da, ako si ti potpukovnik, onda sam ja unuk Save Kovačevića! – dreknem ja i prekinem vezu, a ipak me nekakav crv sumnje pomalo grickao i nije mi baš bilo svejedno.

Za minutu-dvije, evo ga opet. Isti glasić, nešto kao glasnogovotnik LGBT zajednice, pa ja opet tjeram po svom.

– Izvol’te, ali ako trebate pivu, malo je topla, frižider nam crk’o, a nisi rek’o o’š BIP ili Jelen, Nikšićkog nemamo…

U međuvremenu Senad se probudio pa začuđeno gleda kakva je to šega.. Evo vam kolege, možda on ima kakvu pivu u rancu, mi smo svoje dvije popili maloprije.

– ‘Alo, šefe, izvol’te… Opet ista priča, a ni Senad se ne da, pa odbrusi ‘Pivoljupcu’: Si, šefe, daj nam adresu i stiže Gazdarica Milica iz obližnje kafane s gajbom ‘ladnog pivca! Kuća časti, kad si tako navro! ‘Ajde lepo operi muda, pa na ćorku, brzo će jutro!

– Ma vas dvojica ćete u ćorku, ne zvao se ja… Klik. Tu-tu- tu…

Ujutro predali smjenu i pohvalimo se kakao smo zajebavali nekakvu budalu, što je tražila Pivu, a takve šifre nema u šifrarniku.

– Kako nema, veli desetar. Pa, jučer smo dobili nove šifre, šta vam to nitko nije dao?

Znali smo da smo prosto rečeno – najebali. Zaista, plastificirana hartija bila je stavljena ispod starih šifri, a kako se zalijepila, mi to nismo ni primjetili… Možda i bi da Sušić, Pižon Petrović i ostali Miljanićevi puleni nisu igrali tako katastrofalno u Valenciji. Jedino smo Senad i ja lošije odigrali… Za sat vremena bili smo na razgovoru kod kapetana, kojeg je, naravno, nazvao piskutavi potpukovnik i još malo okitio priču, pa je ispalo da smo ozbiljno ugrozili bezbednost i integritet naše nesvrstane zemlje, te smo u pratnji ‘belih uprtača’ (vojne policije) prepraćeni u pritvor. Trebali smo tamo ostati mjesec dana, ali nam je, nakon 7 dana izležavanja u zapišanoj ćeliji, kazna zamijenjena za ‘društveno korisni rad’ – prebačeni smo u vojni vešeraj. To je u stvari bila nagrada, a ne kazna, ispostavilo se kasnije. U tom vešeraju radile su uglavnom supruge oficira, relativno mlade i razigrane, pa im je društvo dva (zagorjela) muškarca dobro došlo za ispaljivanje dvosmislenih šala i sitna podbadanja. Najprije su nas koristile za nabavu gableca i za šverc politrenih boca Amara i pokoje pive, da bi pri kraju našeg ‘mandata’ već bilo pljeskanja po guzi i štipanja uz veselo kikotanje. Kad bi nas poslije pitali gdje smo ‘trunuli’ tri tjedna, odgovorili bi: u Veše-Raju.

Tek zadnjeg dana najrazigranija ‘peglačica’ rekla nam je da joj je muž potpukovnik, prezime Spasić, Tasić ili tako nekako… Pogađate, supruga našeg ‘prijatelja’, koji je ostao suva grla, jer mu nismo dali ‘Pivu’ one noći. Eh, da je kazna u vešeraju bila malo duža, vjerojatno mi ne bi ostali suva… Na mestu voljno! Razumem!