Povratnici – u red, u red
Temeljem čl. 56. i 57. Zakona o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske, te nastojeći učiniti sve da našim iseljenicima put povratka u domovinu bude bez prepreka i da korak u tom smjeru bude lagan, unutar Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske ustrojen je Ured dobrodošlice.
Olakšati povratak, snalaženje i integraciju iseljenih Hrvata u cjelokupan državni sustav Republike Hrvatske – glavna je zadaća Ureda dobrodošlice, koji uspješno pomaže u rješavanju mnogobrojnih pitanja: kako zatražiti hrvatsko državljanstvo, ishoditi osobne dokumente, registrirati vozilo, riješiti priznavanje inozemne svjedodžbe ili diplome.
U okviru Ureda dobrodošlice pružaju se i informacije o carinskim povlasticama pri uvozu predmeta kućanstva i gospodarskog inventara kod povratka i useljenja u Republiku Hrvatsku, te o poreznim olakšicama za hrvatske povratnike/useljenike, fizičke i pravne osobe, pri njihovom nastanjenju i stupanju u poslovni odnos u Republici Hrvatskoj…
To je sasvim u redu, osnovati jedan takav Ured. Jer, budimo realni, nije u redu da nam povratnici iz dijaspore čekaju u redu na carini, granici s ostalim smrtnicima, jer oni su konačno za dom-a spremni, pa je red da ih se uredno smjesti u ured, koji brine da red veličine par milijuna nečega težak povratnik ne doživi nered već na prvom metru Domovine. Kako ja zamišljam taj Ured, koji bi svoje ekspoziture imao na svim većim graničnim prijelazima i naravno u zračnim i morskim lukama. Evo ovako…
Na dojavu da iz, recimo, zrakoplova Pan-Ama s ‘one way ticket’ stiže Steve, od milja Stevica, prezime na ‘ich’, odmah svi u Uredu pohrle do ček-pointa pa u doček dragog nam povratnika u majčicu zemlju, iz koje su davno otplovili njegovi djedovi, isto s ‘one way ticket’ kartom. Službenici nisu sami, na gostovs s instrumentima čekaju i tamburaši, koji se za ovu priliku zovu ‘Welcome home orchestra’. Skidajući teške kofere i nesesere s pokretne trake, Steve i njegovi radoznalo žmirkaju u pravcu svite, koja im hrli u susret. Aerodromskim holom razlegnu se zvonki zvuci tambura i gromko pjevanje momaka i narodnim nošnjama: Moja je kuća na kraju sela, tu zorom dođem, a odem s noći…
– WTF??? – pomisli Paul, najmlađi član povratničke kolonije, koji od hrvatskog barata jedino psovkama pa naglas procijedi: Jebate led, koji penis je this open air festival?!?
– Spešli for ju! – ponosno će službenica Ureda, pokazujući muzikantima da nastave, samo veselo! Ono stakato, tempo, tempo!!! Uvidjevši da ‘kuća na kraju sela’ baš ne izaziva povratničku ekstazu i ne pridonosi investicijskoj klimi, muzikanti krenu s drugom povratničkom/domoljubnom, a ta uvijek pali, znaju oni…
To je tvoja zemlja, tu sagradi dom, tu je stari temelj, tu na kršu tvom.
Tuđin i oluje kidali su nju, al’ još uvijek tu je, sve dok mi smo tu.
Bit ćeš bogat ko i mi, kralj što ne zna što je kruna,
al’ na svojoj grudi, k’o i ovi ljudi, bit ćeš velik k’o i mi.
Povratnik i njegovi samo su se zbunjeno smješkali, a jake snage odbora za doček već su ih gurali u pokrajnju prostoriju, u kojoj se kočoperio švicarski, škotski, k vragu, možda i švedski stol, pun autohtonih delicija. Pršut, kulen, pladanj s odojkom, janjetinom, plitica maslina, koluti sira, predikatna vina, čačkalice, salvete…
– Kušajte, evo što sve u vašoj i našoj zemlji raste! Tejst sam spešielitis of aur kantri…
Malo ih muči jet leg, al’, ajd’, kad se već nudi… Pater familijas još je nešto i pojeo, dok je mladež tek malo grickala redom i, uz ne baš blaženi izraz lica, vraćala njima neprobavljive masne komade mesa nazad na ovale… Vidjevši da sve ide dosta traljavo i da ovo pleme nije baš oduševljeno dobrodošlicom svojih sunarodnjaka, tamburaši odlučiše igrati na sigurnu kartu. Basist odbroji: ‘Ajmo, let’s go! Tri čet’r:
Prokleta je Amerika i zlato sto sja
Šta mi vrijedi tvoja slika kada oca nemam ja…
Pa nastave…
Iznad Sljemena vila kliče, dobro doš’o povratniče
Iznad Tešnja zora sviće, velkam, velkam povratniče…
Odlazeći iz Ureda za dobrodošlicu, povratnik se prisjetio pjesmice, koju mu je u dugim pitsburškim noćima znala recitirati baka, kad bi, zbog zubobolje, teško zaspao.
Bože mili, kud sam zaš’o! Noć me je stigla u tuđini,
Ne znam puta, ne znam staze, Svuda goli kamen gaze,
Trudne noge po pustini…
Zašto tebe nijesam sluš’o, kad si meni govorila:
Ne idi sinko od matere, koja mekan krevet stere
Tebi usrijed svoga krila…
Tebi opet duša diše, tebi srce opet bije,
Domovino, majko srjeće! K tebi opet sin se kreće,
Od radosti suze lije.
Primi opet svoje dijete, primi ‘vijek će tvoje biti,
Ljubit tebe svako doba, u tvom polju daj mu groba,
S tvojim cvijećem grob mu kiti!
Šalu na stranu… Ako su već ukinuli radno mjesto ‘Čuvar državnog pečata’, volio bih se uhljebiti u Uredu za dobrodošlicu. Ovaj tekst priložit ću uz životopis (CV) i molbu. Odmah se vidi da sam savršeni ‘velkamđija’!