Two bad, Miloš dead!

Odakle početi? Od kraja…

Ovih dana na odličnoj web stranici ‘KA fotka’ pojavila se slika, na kojoj su, tada foto reporteru početniku Bruni Konjeviću – Kljusu, pozirali stalni hodočasnici ‘Miloša’, najlegendarnije birtije u Karlovcu. Proljeće ’93. Jedno od onih dužih komada primirja, kad se život potpuno vratio u grad, pa tako i lješkarenje ‘na zidiću’ uz omiljene pripravke, koje smo kolegica Maca i ja spravljali za mnogobrojne goste. Sjećam se da sam zakasnio na taj foto session, jer je jedna poveća ekipa upravo stigla s Turnja, pa je valjalo ugasit’ im žeđ braniteljsku. A ta žeđ, poznato je, bila je permanentna! Da ne upadnem u one romantičarsko-sjetne klišeje o boljoj prošlosti i ludoj mladosti, pokušat ću u ovoj priči nasumce nabacati neke od najzanimljivijih događaja koji su se zbivali na tom uglu, a za mnoge i Bermudskom trouglu, jer kad su jednom došli, popili i pojeli nešto, više nisu našli izlaz. Punih sedam godina, s ratnim prekidima, radio sam tamo i radovao se, jer tamo je bilo sve samo ne dosadno.

Gazda Miloš, starojugoslavenski ugostitelj, pripadnik davno izumrle vrste ‘birtijaša i džentlmena’, imao je psa, kojeg su svi zvali ‘Blento’. Nadimak je dobio jer se ponašao baš tako. Lijen i pospan, vozio se s njim u Wartburgu, čekao svoju salamu i spavao na terasi uz prazne gajbe piva. Ništa ga nije uzbuđivalo – ni mačke, ni drugi psi, ni gosti, čak ni granate koje su znale zaorati po Vunskom polju. Blento bi blentavo gledao i lijeno mahao repom. Najblistaviji trenutak karijere Blento je doživio za jedan predratni Uskrs. Uvijek spremni na psine, pa i prema psima, momci s Dubovca, predvođeni Tomom Morsanom, Zlatkom Cerovcem i ostalima, namamili su Blentu u obližnju trgovinu boja i lakova, pa ga ofarbali u kolaž boja, a uspjeli su mu čak obojiti i jaja!? I to u nekakvu tirkiznu boju, pa je to bilo vrlo uočljivo i, naravno, smiješno… Čak su i staloženog Miloša uspjeli izbaciti iz takta, jedino je Blenti ‘hodajućoj pisanici’ bilo svejedno…

Iduća crtica podsjetnik je na ‘čovječjeg blentu’ – na ‘Sikiru’. Nadimak je izvedenica od prezimena, a jako je dobro opisivao mentalno i uglavnom živčano stanje nositelja nadimka. Vječno namrgođen, živčan, veći dio mjeseca ‘dekintiran’, visio bi na šanku i dosađivao žicanjem pića, graha, i gubeći dane u mudrovanju o lotu i sportskoj prognozi, koju bi uplaćivao penzićima, pa tako zaradio za svoj ‘dobitni’ listić i za pivo. Jednom se prilikom toliko oblio, da je otišao u ženski zahod i tamo zaspao na školjki. Kako je čistačica dolazila tek rano ujutro, nisam ni skužio da je on još tamo. Zaključao lokal nakon fajrunta i otišao. On se u neko doba probudio i uhvatio ga napad panike. Kako ću van, čovječe? Nije pomogao ni gutljaj iz načete boce Amara. Uz sve fobije, bio je i klaustrofobičan, pa mu je osjećaj da je zatočen usred mraka, pa čak i u birtiji, bio užasan. Pokušao se popeti na ‘oberliht’ iznad vrata i uspio ga otvoriti. Prolaz je bio tijesan, a on uporan domoći se slobode, pa je puzao i lebdio tri metra iznad zemlje. Lebdio, vrckao se i konačno – zaglavio. Glava i pola tijela virili su van, ali od pasa naniže nikako da se iskobelja na slobodu. Mamuran i prestrašen, počeo je urlati, pa je brzo stigla milicijska patrola. Mislili su da on provaljuje unutra, a on im je probao objasniti da u stvari bježi van! Ni ‘organi’ mu nisu mogli pomoći, pa je jedan od njih otišao na Borlin do gazde, da im otključa, pa će ‘Sikiru’ nekako izvaditi iz procijepa. Akcija spašavanja protegla se do 6 ujutro, tako da su njegovo skidanje s ‘Oberliht planine’ promatrali i prvi jutarnji trusitelji žestice i pivice… Tada još nije bilo HGSS-a, pa je potrajalo malo. ‘Sikiru’ to nije baš nasekiralo, pa, kad se domogao kopna i majčice zemlje, nastavio je gdje je sinoć stao! Svi ga redom častili, pa je u pola deset opet krenuo put ‘spavaonice’ u sanitarnom čvoru, ali sad smo već znali kako postupiti s ‘tupom sikirom’.

Bolto – legendarni karlovački ‘botaničar’, bio je ono što je u Nizozemskoj davno legalno – hodajući punkt za nabavu ‘trave’. Sadio je on to kraj Korane, na otocima jadranskim i koranskim, zalijevao, tretirao, sušio, pomalo prodavao, uglavnom dijelio i pušio s ekipom. Tadašnji odjel za narkotike sve je znao, ali nisu baš trenirali strogoću na konzumentima ni uzgajivačima konoplje. Nekoliko puta godišnje došli bi i pitali ima li kakvih novih supstanci u prometu, nečeg tvrđeg i opasnijeg od debele cigarete što društvom kruži. Ma nema, sve je isto. Potom bi otišli u ‘Hrvatski’ pa tamo priveli par klinaca s vrećicama ljepila ispod jakne ili jako neoprezne ‘duvače’, tek tako da ispune normu. Svjedočio sam razgovoru sada pokojnog Bolte i kolege mu ‘farmera’, koji je još živ pa mu, u interesu istrage, neću otkrivati identitet.

– Kakva je bila berba, majstore?
– Dobra, kume, dobra. Ova na kopnu čak 10–15% bolja nego lani u isto doba! – zajebava se Bolto. A ti, jesi ti štogod ukosio?
– Nemerem se požal’ti. Lijepo rod’lo, a malo se gnoj’lo, samo dobro zalijevalo!
– A jes’ ti, majstore, siguran da nisi, kad si kosio, uša’ u moje!?
– Znadem ja đe je međa, pa neću valjda ograde stavljat, ti ga jeba, he, he!

Pred desetak godina Bolto je, nažalost, bacio koplje u trnje i u koprive, točnije, konoplje. Opaka bolest bila je jača i preselio se u vječna lovišta. Uvjeren sam da i ‘gore’ ima svoj omiljeni lokal, u kojem je glavni ekonom za nabavu dima. U ovoj dolini suza zvali smo ga ‘Kralj Lavova’, po omiljenom mu piću.

Završit ću legendarnom pitalicom Željka Sajna: Što ako i u paklu postoje gostione?

Nastavlja se…