Zwei nicht gutt, Miloš kaputt!
Nastavljamo s njemačkom verzijom izreke o lošima i Milošu, s još nekoliko pričica s kraja osamdesetih, koje su svoje prizorište imale na ćošku tada ulice JNA i Radićeve. Domobrani su još bili u ilegali…
Jednog ponedjeljka u lokal je banuo naš sugrađanin Danko Ljuština, glumac. Jedva je onako ogroman sjeo za stol , usput razmaknuvši susjedne stolice, jer čekao je društvo. Daj mi nekakve domaće ‘grlogrepke’, dok mi fiškal ne dojde! Taj fiškal bio je baš njemu po mjeri – najteži karlovački odvjetnik Dubravko Č. Onako odokativno imali su zajedno najmanje 300 kila žive vage. Kod Miloša je bio dogovoren ‘radni i molitveni doručak’ pa na parnicu oko nekakve zemlje, čega li već…
Kad su njih dvojica zauzela mjesto za stolom za četvoricu, pitaše kaj ima za gablec. Nabrojim ja cijelu meni kartu: grah s kobasicom, suhim mesom, kotletom, gulaš s pire krumpirom ili žgancima, jetrica na žaru, i fileki. Može, kaže Danko, sve osim fileka! Kako sve? – ja u nekužilu… Sad nam daj taj grah sa svim kaj ide, gulaš s čim ‘oćeš i jetrica, onako za desert – zapovijeda Danko, a Dubravko klima glavom, slaže se s glumcem. I daj požuri, već slabo vidimo od gladi, ho, ho! Dok su čekali prvi slijed, Danko je opalio malo nekakve monodrame, a momci u plavim kombinezonima, što su već žvakali svoj gablec, u čudu su gledali kakav se to teatar zbiva…
U nastavku je bilo kao u Balaševićevoj pjesmi ‘Al se nekad dobro jelo! Lijepo ih je bilo gledati kako tamane grah sa svim ‘satelitima’, kruhom mažu dno tanjura, zapovijedaju: još kruha, još malo graha, daj cikle, krastavaca, maslina, litru, vodu, daj dečkima iz ‘Ćistoće’ rundu, oni znaju kak’ je delat’ sa smećem. Natoči sebi, gazdi, kuharici, daj ovim starim partizanima rakije pa će opet u proboj obruča, he, he, ho, ho, hi, hi!!! Potrajao taj ‘tsunami’ do nekih pol’ jedanaest, kada je valjalo požurit’ na parnicu. Mi idemo, platim ti kad se vratimo. Prvo parnica, pa onda obračun! Odoše oni, a moj ‘Jurski park’ valjalo je provjetriti i počistiti sve ispod stola.
Za sat i pol evo ih nazad. Veseli i raspoloženi, naravno, opet gladni i žedni. Koliko imaš tih fileka, pita glumac. Pa jedno 4–5 porcija. Daj to sve, onako za predjelo, dok se ne speče nešto za ručak. Ha, Dudo, ‘oćemo malo miješanog mesa ili…? Može, ako ne bude dosta ima da Stana (kuharica) peče jedno sto ćevapa! Cijela predstava s najprije recitacijama pa onda i arijama, na kraju i s pucanjem (iz pozadinske cijevi), kako je to slikovito objasnio Danko, ispričavajući se na ‘ekološkom, ali neugodnom farbanju zraka’…
Kad sam složio račun, galantno je to riješio, dao još trigelta – evo ti za tri vreće cementa, čujem da si u gradnji, pa konstatirao: Evo, još da podmirim svoj ‘lojera’, taman sam zajeo i zapio dedinu njivu koju sam naslijedio! Ali, ima njiva, ima i nas! Daj još nama putnu, svima po nešto, i zovi mi taksi, ovako sit ne stanem u bus! Moram li napisati da je taksi krenuo put Zagreba tek u 10 navečer, kad je nastupila apsolutna zastara svega za taj dan. Taj smo dan dugo zvali ‘Dan D(anko)’!
U idućem nastavku o novoj najezdi zagrebačkih Karlovčana na variva s eksplozivnim punjenjem! Prottt!