Due cattivo sfilza di Milos
Ovo mi je izbacio sveznajući Gugl translejtr, kad sam ga pitao za talijanski prijevod naslova ‘Dva loša ubiše Miloša’. Ovom ću pričom za sada zaokružiti ‘birtija trilogiju’ prisjećanja zanimljivih događaja s kraja osamdesetih prošlog stoljeća u tom kultnom mjestu, uz poziv da, poput ‘Ka fotke’, i vi izvučete iz tamnih zakutaka memorije događaje koje bi mi, ‘kazetofon & gramafon’ generacija, trebali podijeliti s novim digitalnim naraštajem.
Muzičari svih fela rado su zalazili tamo i nerijetko su ponijeli gitare, doboš, harmonike pa onako, bez najave, opalili ‘jam session’, ničim izazvani. Sviralo se dok nije došla milicija, jer uvijek je netko iz nebodera iznad bio za mir i socijalistički spokoj umornih samoupravljača ili bi organe reda zvao kakav nervozni podoficir, koji je taman zalegao na ‘popodnevnu ćorku’.
Uz lokalne tamburaše, kod Miloša su svoje ‘tonske probe’ imali i bendovi koji su nastupali u Sportskoj ili Hrvatskom domu. S vrlo dobrim debitantskim albumom ‘Godina zmaja’ stigoše u ‘Hrvatski’ Davor Gobac i njegovi ‘Psihomodo pajdaši’. S njima je tada svirao naš Sale Radulović, a Gobac je dobar dio djetinjstva proveo na Rakovcu pa je nepogrešivo znao kako se valjano pripremiti za koncert. Sale je nazvao rano popodne i pitao ima li graha za jest’? Ima, al’ ode to do navečer, velim ja. Ima nas deset u ekipi, daj sačuvaj to kako god znaš! Tko bi ga odbio… Nije bilo baš deset porcija, ali malo vode, malo prekuhavanja, zdjela čvaraka gratis (koja bi sada koštala oko 100 kuna!?) i Bog te veseli…
Bolto, Gobac i njegova svita zauzeli mjesta pa odma’ u motanje supstanci… Gitara se štimala, grah grijao, a ‘Fridaaaa’ potekla sama od sebe. Uz grah i čvarke, ‘stradala’ je i teglica ljutih feferona, nekoliko litara ‘Plješe i vode’ pa, da se situacija ne otme kontroli, Gobac je, u svom stilu, naredio okončanje ‘tonske probe’ i pravac – ‘stejđ’. Psihići skupiše šake pa, uz recitaciju ‘Okoš bokoš, prdne kokoš’, raspališe ‘rafal’ u pravcu Vunskog polja . ‘Ajmo još jednoooom – poviče meštar parade, ali ovaj ‘plotun’ bio je više ‘tihomirski’ nego prvi ‘zvonimir’! Ajmooo!!! I odoše… Pričali su mi kasnije da su istu scenu, samo s golim guzama, ponovili i na koncertu, s mikrofonima ispred njih, pa je Gobac Milošev grah nazvao – oružje s kumulativnim djelovanjem!
Nekako u istoj sezoni na ‘Maloj sceni’ prašile su domaće rock snage svakog četvrtka. Svi koji su imali imalo repertoara svirali su tamo, a zagrijavanje, naravno, ‘u bazi’. Na red su tako došli virtuozi iz nekadašnje ‘Pete rijeke’, ‘Balkana’ pa ‘Borko i gusari’. Sklepali su band pa stvarnu probu napravili doslovno na šanku. Kolarić, Mačešić i ostali prisjećali su se repertoara Claptona, Stonesa, a za stolom je svoju koncentraciju brusio i tjerao tremu najpoznatiji rock pjesnik u Karlovcu – Želimir Sain. Kako je i recitacija između pjesama u sedamdesetim bila vrlo popularna, odlučili su da i on nastupi te večeri. On je poznat po tome što sve svoje i milijun drugih pjesama zna napamet i nije mu problem govoriti stihove nigdje, ali ekipa s instrumentima toliko se zaigrala u svom nastupu, da mu je recitacija, koju je vježbao za stolom, ostala jedini nastup te večeri. I tu je presudio ‘Plješa faktor’ pa je naš ‘Bukowski’ ili, kako ga je zvao Predrag Thomann, ‘Dawski’, ostao suha stiha, ali ne i suha grla… Mislim da sam mu tu večer najbolja publika bio ja i mogu reći da sam baš uživao. Baš kao u kakvom irskom pubu: Dim, iščašena glazba, stihovi koji se bore s galamom oko sebe. Pa nek’ mi netko kaže da u birtiji niš’ dobroga ne mo’š dobit’…
Da, davno je slovenski kantautor Andrej Šifrer u svojoj pjesmi zaključio: ‘Vse manj je dobrih gostiln’! Unatoč naslovu, bar u nama svjedocima (vidiocima i vidjelicama) vremena: Miloš živi vječno!