Legalizacija
Tamo, nedugo nakon Rezolucije Informbiroa, a na isteku prve petoljetke, moji preci počeli su, umjesto stare drvene, graditi novu zidanu kuću. Gradilo i zidalo se svakako, jer novaca kronično nije bilo, pa se uzdalo u brojnost rodbine i sve resurse na raspolaganju. Značilo je to i svojeručnu izradu opeke, vlastoručno tesanje građe i vađenje šljunka iz potoka, pa betoniranje nakon ručnog miješanja. Priučene zidare i ‘cimermane’ se plaćalo u naturi, a nekakvi geodeti i arhitekti su bili nepoznat pojam. Unatoč svemu, ta kuća i danas je u funkciji, uz stalna proširenja i modernizaciju tijekom vremena.
Kao i u slučaju bakine drvene kuće, i ova mi je ostala u najljepšem sjećanju, a pamtim sve anegdote vezane za moj dom, pa već desetljećima služim svojima kao svojevrsna ‘Walentipedija’. Npr: Damir, koje smo godine kupili televiziju? Ja: ’72. pred Olimpijadu u Minhenu. Riz – crno bijela, stalno se kvarila, krepala ’78., zamijenili je s ‘Iskrom’ u boji. A škrinju, onu ‘Gorenje’? Ja : ’74., a godinu ranije frižider, veš mašinu ’76., kad smo vodovod dobili… Pamtio sam i datum kad je tatinom jaranu Žarku pao prozor za vrat!? Bilo je to 25.5.1974., na Dan Mladosti, igralo se finale Kupa Hajduk – Dinamo (1:0 za Hajduk, golom Šurjaka u produžetku, 104. minuta). Taj su dan tata i Žarko montirali prozor na novu kuhinju. Unatoč maminom prigovaranju, oni su više gledali utakmicu i usput ‘česali’ po domaćem crnjaku, nego ozbiljno radili. Pred mrak nekako su uglavili prozor pa sjeli večerati. Iznenada je nešto zapuhalo, a friško postavljeni prozor elegantno se preselio Žarku za vrat, uz opći smijeh svih za stolom. On ga, onako ‘umoran’, nije mogao nikako maknuti pa je baka primjetila da je ‘baš ki Beba (naša kobila) s tim komotom oko vrata’!
Uz osnovne prostorije, s vremenom su one druge, priključne, postajale sve važnije u mom odrastanju. Tako se iznad štale nalazila prava mala tajna ‘Nacionalna sveučilišna biblioteka’… Sakrivali smo u jednu kutiju sve novine (Sportske, Večernji, Tempo, SN revija), jer smo ih kupovali ‘ušteđenim’ novcem. A tek kad smo se otkrili ‘Čik’ i ‘Zum reporter’ pun golišavih slika, taj se ugao čuvao kao Torinsko platno… Na tavanu se skladištio barut, u podrumu mala piva ukradena iz točione na zabavi i tako redom…
Najviše pubertetskog vremena provodili smo u pčelinjaku, koji se nalazio nasuprot kuće, na mjestu moje buduće adrese. Bila je to građevina sklepana od dasaka s pet-šest košnica i dovoljno prostora za suživot s pčelama i još ponekim primjerkom faune… U tom ‘Čelnjaku’, kako smo izgovarali, živjeli smo svoj paralelni (tajni) svijet. Skladištili smo ispod crijepa ‘Opatiju i šibice’, pušili bez straha od pčela i mame, igrali šah, slušali tranzistor na baterije, mamili cure unutra, pokušali se tu prvi put obrijati pa, nakon ružnog krvoprolića, pobjegli na šternju i kišnicu umiti se i oprati krvave majice i hlače… Ispod poda bila je, naravno, zemlja pa je tu jedna obitelj ‘domaćih’ zmija savila svoje leglo. To su bili bezazleni i neotrovni kravosasi, koji su plazili oko nas, nimalo se ne plašeći, jer nismo im nikad naudili.
Kad sad razmislim, doista smo živjeli u raju zemaljskom… Čist zrak, slobode taman koliko si uzmeš, zuje pčele, stablo jabuke na dohvat ruke, zmije, mami za volju u školu, baki za volju na vjeronauk, sebi za volju tamburu u ruke pa udri ‘koncert kod Jankuline (moj deda) česme’! Susjeda je znala reći da ne razumije kako nas ‘čele ne ispikaju i zmije ne izgrizu’, kad tako zavijamo ‘ki vukovi’… Očito da smo hipnotizirali životinjsko carstvo, jer ni pčele ni zmije nisu reagirale na (pre)glasnu top listu ‘Ritma mladih’, a pogotovo na našu ‘smotru terora’ s raštimanom gitarom i vidnim nedostatkom glazbenog obrazovanja… Jedino su mačke i psi zavijali jače od nas, ali to se podrazumjevalo, kao i kukurikanje i ćurlikanje iz obližnjih dvorišta.
Na mjestu ‘Čelnjaka’ danas je moj vodovodni šaht, a stara kuća uskoro će dobiti fasadu. Tako da mi je zadnji čas da legaliziram sve uspomene, dok ih ne gricne zub vremena ili onaj ‘napasni Švabo’ (Alzheimer) ili netko sličan… I da citiram ‘velikog Joea’ – za svoj dom uvijek sam spreman stati na branik sjećanja i lijepih uspomena!