Mirko, pazi metak!

Kako nam svekolika politička situacija sve više liči na strip, naslovni uzvik pokazao se kao logično rješenje svih mogućih zavrzlama, koje ni najmaštovitiji crtači, a pogotovo autori strip dijaloga i monologa, ne bi mogli pretočiti u radnju s hepiendom.

Mirko i Slavko, partizanski podmladak, uzor svakom savjesnom pioniru, rešetali su mrskog neprijatelja svojim šmajserom i tandžarom k’o veliki. Slavu im je malo na tinejdžerskoj sceni pomutio Boško Buha, pa i Slavko Štimac, muvajući se po Jakobsfeldu. Danas bi im vjerojatno dječja pravobraniteljica zaplijenila puške i, uz valjane odgojne mjere, uputila doma ili u kakav Dom za takve… A u to herojsko doba oni su mogli sve, pa je i iskovana poštapalica ‘Mirko, pazi metak! Hvala, Slavko!’

Kako bi to izgledalo u epizodi ‘Slavko ruši Zorana’, dajmo mašti na volju… Tko bi upozorio Zorana na ‘tane’, tko bi, kao Reks, skočio pa spasio Maršala od udara ‘Bombardera s Kvarnera’ u liku Slavka od Grobnika, itd. Ako bi oni u ovaj strip, naš Branko ‘klasa optimist’, koji uvijek objašnjava kako pad (BDP-a) nije pad, nego rast koji pada!? Ili pad koji raste!? Ili, jegiba, ne znam kako mu to uspijeva… On je meni isti Grunf iz Alan Forda. Stalno nešto krpa, popravlja, izmišlja… Nitko mu ne vjeruje, a ipak svi letimo u njegovim letjelicama, za koje je izvjesno da im pad neće biti ništa drugo do – slobodan pad.

Veliki bijeli otac – čest naziv Indijanaca za bljedolike poglavare. E, to je, bez sumnje, gost svirač vinkovačkih Majki – Ivo. Ne Iwo Jima, nego Ivo J. Stanar Pantovčaka, koji nastoji ostati u svom vigvamu, u koji se na zimu namjerava useliti bljedolika skvo, koja komandira jenkijevskim savezom tamo u azijskim planinama. Čiji će vrač biti jači i tko će bolje plesati oko totema, pa pred crkvom Sv. Marka prisegnuti Manituu… Čitajte u sljedećem nastavku, jelenskih mi rogova!