Čili(ć) i orni
Najviše volim sportske događaje koji se događaju o doba dana kad se po prvi put tijekom sna ide pišat’ ili kad krenu prva mjesečarenja po kući. Dakle, pred zoru! Šteta što finale US Opena nije igrano još malo kasnije pa da ugođaj bude potpun… Marin Čilić natjerao je nas ranoranioce na prutuprirodan blud, to jest ostajanje budnim preko ponoći u noći s ponedjeljka na utorak!?
Prisjetio sam se onih legendarnih okršaja Claya i Fraisera u tri-četiri ujutro pa i nekih Olimpijada, koje su se odvijale u drugim vremenskim zonama, pa su se vekerice navijale, a za naše navijalo u praznoj kući, pred crno-bijelom titravom kutijom, iz koje su dopirali čudno izobličeni glasovi Mladena Delića i Dragana Nikitovića. Ne znam zašto, ali osjećao sam se vrlo važnim, jer sam bio dio nečega, svjedok događaja, dok cijelo selo spava, baš k’o u pjesmi… Ima neke mistike u tom ranojutarnjem navijanju za naše, onako u ilegali. Kao Prle i Tihi, kao Dimnjačar i Riđan… Obično bi baka i mama pokušale dedu i mene otjerati u krevet, ali on je to rješavao po kratkom postupku pa se sve odgledalo do kraja. Ako bi naši pobijedili, i kravice bi dobile bolji obrok sijena i otave, a ako bi izgubili, ispala bi Lisava kriva što je Dalipagić promašio slobodna bacanja u Manili protiv Puerto Rica, pa bi ‘radio korbač’…
Zato Marinu hvala za podsjetnik na poslijeponoćne premijere, ali i na odličnoj igri, kojom je pokazao kako bi igrao Ivanišević u njegovim godinama, da nije imao ona ‘tri kondorova dana’ u glavi… Iako je jasno da uspjeh Marinu nije došao ‘preko noći’, to jutro sve je u Hrvatskoj izgledalo bolje. Čak smo i kiši na dan-dva oprostili sve što nam čini ove godine… Iako pokisli, bili smo Čili(ć) i orni!