Teatar apsurda
Stari moj, sve je to lijepo i krasno, govorio je jedan karlovački boem ‘u rijetkim trenucima dok je bio trijezan’, tumačeći svoju teoriju o javnom nastupanju. Sve je luk i voda u odnosu na kazalište! Tamo tko uspije, taj je ‘macan s mudima’!
Nisam tada baš bio siguran da razumijem u čemu je kvaka te vrste umjetnosti, jer u toj fazi života najstresniji javni nastup bio mi je vlastito vjenčanje i par prigodnih govora u ulozi kuma… U međuvremenu me prebacilo na mikrofone svih vrsta. Najprije radio, pa voditeljske gaže, pa tamburanje i pjevanje, poneki tv nastup, pa promocije knjiga, gostovanja u školama na raznim tribinama itd.
Kad mi je Damir Škrtić napomenuo da bi mu trebao kakav tekst za kazališnu predstavu njegovog KUD-a, ni slutio nisam što me čeka. Napisao tekst, u stvari proširio svoju već postojeću priču o dvoje nagluhih i smotanih staraca, koji se po cijeli dan svađaju oko sitnica i gluposti, a sve garnirano aktualnim fenomenima i pikanterijama. Kad smo zaključili da je sve to bonbončić od predstave, valjalo je naći glumce. Kaj ćemo tražit’, vele oni, pa ti si rođen za tu ulogu, a naša Darija iz KUD-a odigrat će babu! Ne cendraj, nego razmisli o scenografiji, režiji i razvalite!?
I bi tako. Našli obleku, ja posudio slušni aparat iz Eurooptike (uostalom, po njihovoj reklami je sve i počelo), ‘socijalne’ naočale iz Pajo Optike, slamnati šešir, štap sam odsjekao i izrezbario sam, i eto predstave ‘Gluh & gluhlji’ na Festivalu kazališnih amatera u Zorin domu! Gledam plakat pa očima ne vjerujem. Kao da je taj Damir Valent nekakav meni nepoznat lik. Ono, ja redatelj, scenarist, glumac, autor teksta… Nemojte me zajebavat’… Sve je to lijepo, al’ treba izać’ pred publiku i odigrat’ pola sata predstave, bez oslanjanja na bilo koga. Jer do sada je uvijek na pozornicama bilo i govornika, svirača, plesača… A sad k’o u vicu – njih dvojica, a ja i babo sami!
Darija s 39 temperature, a ja kao da prvi put u životu izlazim na pozornicu Zorin doma, gdje sam, u stvari, već k’o doma. Neobično, ali uzbudljivo! Glumim dedu (ne Dedu zaštitara & glumca, nego svog dedu Jankulu), koji je zaista bio debelo nagluh. Na kraju priče zaradismo odlične kritike selektorice festivala, Sanje N. Žena je ful uživljena u taj svijet, jedino je fulala jer je mislila da su Ozljani na kraju svoje predstave plesali Užičko kolo (!?), a ono je u stvari bio pravi Pokupski drmeš!? Prosvijetlili smo ženu, kao što je i ona nas kazališne početnike, kojima se omiliše daske koje (su)život znače, ma što to značilo…