Jednom ministrant, uvijek ministrant
Nekad su u naše selo svako malo dolazile face, koje su ostali smrtnici mogli vidjeti samo na televiziji. Razlog je bio Muzej obitelji Ribar, Lolino pismo i sedlo. Kao pioniri, načekali smo se sa zastavicama u rukama Blaževića (ne Ćire), Bakarića, Bilića, Šuvara… Onda je došao rat. Jedna ekskurzija iz Valjeva i Loznice u jedno popodne počistila je muzejsku zbirku, starog Ribara obezglavili i zauvijek zatvorili knjigu utisaka, koja je stajala ispred ulaza – lijevo. Ni nova vlast nije baš fascinirana Ribarima pa je, umjesto Ivana, ispred njegove kuće osvanuo – Franjo!? Do sada nije zabilježena nikakva turistička aktivnost u tom smjeru, a kamoli da Franjinu bistu pohodi netko radi koga bi trebalo zvat’ Grdinu… Tamo kadi se ćupajo maćki, pozatvaralo se sve što je nekad radilo: ambulanta, pošta, mjesni ured, prvo je umrla velika, pa za njom i male garažne trgovine, birtija, davno se ne otkupljuje mlijeko, već oplakani muzej. Jedino što je ostalo je – crkva, a solidno radi i groblje…
Da se ta tisućljetna institucija brine o svojoj pastvi, potvrdio je i pohod prvog čovjeka hrvatske podružnice Vatikana kardinala Josipa Bozanića našoj župi. Mene je to vratilo u dane školskih priredbi, užurbanosti oko organizacije i neizbježnom sveopćom panikom, ‘oće l’ sve dobro proć…?! Čistila se crkva, sređivao se okoliš, našla se najbolja rakija, spekli kolači… srećom, Uskrsni je ponedjeljak, pa se ionako peče i sprema… Sve pet, ali tko će kardinalu reć’ koju i uručiti mu darove?
Nisam član tih vijeća, ali znao sam da mi ne gine taj dio priče… Vrijedno sam prionuo pisanju pozdravnog govora, u kojem je valjalo kratko i sažeto upoznati kardinala s povješću kraja i župe, naglasiti razaranja i žrtve u potonjem ratu i obnovu. Sastavio, isprintao, a župnik je tu ‘poslanicu Sv. Lažnog biskupa Vukmanićancima’ pronio selima, onako na ocjenu, procjenu i recenziju. Većih ‘primjedaba nijesu imali’, pa sam ja odlučio da to ne čitam, već ispričam kardinalu, s nadom da neću napraviti kakvu kardinalnu pogrešku…
Kako to obično i biva, veća frka bila je mojim pobočnicima, nego meni. Nije svejedno, priznajem, čak ni meni koji sam najavljivao Sanadera, Kosoricu, Mesića… Lako meni tamo – ja sam šef parade. Ali izaći pred oltar u punoj crkvi, javljaju se oni leptirići sa školskih priredbi i recitacija pred mamama i ravnateljem… Zato je žena od rana jutra titrala po meni. Nije se provukla ni jedna dlačica iz nosa, one iz ušiju nisu od straha ni provirile kad su vidjele tu depilacijsku ‘oluju’. Daj taj čuperak poravnaj, nemoj se obrijat ‘na ispol’, izravnaj se, pobriši naočale, jesi uzeo maramice, naočale za čitanje?! Je l’ dobra kravata, nemoj se zgužvat’ ki Perava u autu… Ma kakav ministrant, bio sam tetošen kao prvopričesnik! Ipak, isplatilo se… ‘Stand up’ je bio uvjerljiv, kardinal zadovoljan, poklonu sam pridodao i svoje knjige, onako da mu se nađe između molitve za povečerje i sna. Najponosnije su bile žena i mama, jer ih nisam osramotio, štoviše. Sretan, naravno, i ja, jer znamo da ‘nitko nije prorok u svom selu’…
Nakon mise, kardinala su zanimali odakle tako maštoviti naslovi knjiga, kako to da selo nema ničega osim crkve i još ponešto. U tih desetak minuta razgovora s nogu, ostavio je jako dobar dojam na mene. Priznajem skrušeno (tri Očenaša pokore), drugačije sam ga zamišljao. To se potvrdilo i kasnije, dok je uz rakijicu, kolače i neizbježnu šunkicu i ‘želoudac’, naš specijalitet koji smo donijeli iz pradomovine u Gorskom Kotaru, opušteno ćaskao s mještanima. Pokazalo se još jednom pravilo da su ‘niži age’ sto puta kompliciraniji i teži za dogovor od onih s najvećim ovlastima.
Nisam mu rekao da je i on na mom ‘imitatorskom’ meniju… da ne pokvarim savršen dan. Big lajk!