Kad škvorci utihnu
Kao ovca noža užasavam se izgovaranja rečenice: E, nemate vi mladi pojma ni o čemu! U naše vrijeme, to je sve bilo drugačije i bolje, naravno! Takav me stav živcirao kao klinca, omladinca, vojnika, studenta, šljakera, ma uvijek. Zaskočile godine, mamicu im brzu i nepromišljenu, pa se od takvog polustoljetnog, sjedokosog predatora očekuju upravo takve rečenice i stav. Što se mene tiče, vojnički rečeno, ostav za takav stav!
Sve se mijenja, a u zadnjih par desetljeća tako brzo, da i oni najpomodarniji katkad ispadnu iz trke. Digitalna turbulencija jede svoju djecu, kao i sve revolucije dosada. Htio sam, u stvari, reći da su onaj svemirski poredak događanja u životu i neke predvidljive faze razvoja pojedinca potpuno devastirane i malo tko ih se drži. Mislim na ono: djetinjstvo, škola, brak, osamostaljivanje, djeca, zrelost, zlatno doba, dostojanstveno starenje i… recycle bin! Sad slijedi neminovno – evo kako je to bilo ‘u ono vrijeme’…Dakle, Evanđelje po Damiru, Korinćanima, Kološanima, kome već…
Kako da se mladi osamostale i otrgnu od ‘majčine sise’, kad na svaku njihovu roditelj pokroviteljski uskoči sa ‘pusti, ja ću’!? Mene kao da su pripremali za let u svemir, već od trenutka kad sam bubnuo iz zipke i dopuzao do špareta na koji sam opekao trbuh (ožiljak je još vidljiv). Ni u školu nisam išao kad su mi uvalili mlađeg brata na čuvanje!? Uspio sam ga sačuvati, iako mi je par puta pao u vode mutne… jednom u jamu od gašenog vapna pa u kišnicu, onda u jamu u kojoj je bio ‘praščji jaccuzi’, da bi jednom umalo ostao bez prsta, dok smo vintali tatin cirkular!? Evo ga, živi je svjedok da i djeca mogu djecu čuvati. Brigu za krave neću ni spominjati, kao ni vožnju traktora u desetoj godini, kada su mi noge jedva dosezale do kvačila i kočnice.
Svaki put kad bi brata isporučio mokrog, blatnog ili iz bilo kojeg razloga uplakanog, i ja bi dobio svoju porciju batina, da se naučim pameti i malo bolje brinem o povjerenom… Ipak, najveću porciju šibom po guzi dobio sam kad sam sabotirao akciju ‘tjeranja čvoraka’ (škvoraca) iz vinograda. Mene, petogodišnjaka, poslali na rub vinograda i dali mi špagu na kojoj je bilo privezano zvonce, da zvonjavom tjeram leteće napasnike, koji će ‘počokati vino’!? Zvonio ja, zvonio cijelo dopodne pa mi dopizdilo! Nit’ ‘ko pita za mene, nit’ mi kruha i masti za gablec nosi, a kamoli ‘životinjsko carstvo’ za nagradu! Popeo se na orah gdje je bilo privezano zvonce, odvezao ga i šišnuo što sam dalje mogao. Došao doma, pita baka kaj je bilo? Niš, kaj bi bilo, škvorci odnesli zvonac!? Sa’š ti dobit svoje, pa udri šibom, dok nisam priznao nedjelo… Kakav ‘Plavi telefon’, dječji pravobranitelj, Ustav, zakon, jarac&palac… Šuti, duraj i drugi put budi lukaviji.
Današnji klinci znaju svoja prava i zakonske blagodati bolje nego neki zastupnici u Saboru!? Pričao mi jedan mladi tata kako mu je, na malo povišen ton, klinac izvukao mobitel iz džepa i rekao: Napravi još samo korak, imam memorirane sve brojeve za SOS situacije, a jučer sam te snimio kako si vikao na sestru! Ipak, iz sve te vojske malih prepredenih fiškala, cijela divizija ih ostaje doživotno u rodnom domu s roditeljima. Mama kuha najbolje, tata će uvijek nametnuti za novi auto, baka će davati dok je živa… Otići iz sigurnosti i topline rodnog kutka, izgleda im zastrašujuće poput najopasnije avanture na Himalaji, plivanja s piranama ili morskim psima! Teško im se osoviti na vlastite noge, iako su svjesni da je sva životna istina negdje između (nogu)!