Sabor iz mog sokaka
Ovih dana Sabor izglasava zadnje zakone za ovu sezonu, zbrojili su tko je najviše ‘dušio’, a tko je imao uzrečicu – ‘da bi reč rekel’, pa će zaključat’ ona teška vrata i napisat na ista – VRAĆAMO SE ODMAH (15.9.)!
Ako predsjednica države uhvati vremena, promijenit će im pločice u hodniku i na galeriji, pofugirati restoran, a svakako će nabacit’ ‘prvu ruku’ boje na zidove u hodnicima… Ekipi iz Slavonije riješit će žetvu zobi i tritikala, onoj braći u prosvjedu žigosati stoku, Kerumu pomoći oko plave ribe na njegovoj koči od 35 metara, a ako se ukaže rupa u rasporedu, ona i Bandy osvježit će one izlizane crte u Mesničkoj i po Ilici… Sve se može kad se ima dobar PR…
Dakle, Sabor ima godišnji, ali ja znam jedan sabor koji nema ni dana godišnjeg i tako već petnaestak godina, dakle skoro četiri saziva!? Radi se o plenarnom zasjedanju ‘Vijeća staraca’, kako ih ja zovem, a oni to, rekoh već, čine i po najvećoj žegi i kad je snijeg ‘do guz’ce’… Među njima je i moja mama, susjedni bračni par, kod kojih je glavno sjedište, pa još nekoliko Dolenaca (dio sela) treće životne dobi. Ljeti pod brajdom, zimi u podrumu u kojem grije peć centralnog, ponekad uz čašu vina, ponekad ‘na tašče’, raspravljaju o svemu i svačemu, baš kao pravi Sabor. Dnevni red donosi se na dnevnoj bazi, a to su redovni seoski tračevi, problematika drva, cijene, politika, rjeđe sport, a posebno priče iz rata, kada je većina sadašnjih ‘zastupnika’ boravila na okupiranom području, pa se prisjećaju tih dana, koje mi pobegulje u Karlovac nismo imali prilike doživjeti na kućnom pragu, pa rado naćulimo uši kad se rasprede priča o okupatorima i njima, kao svojevrsnom pokretu otpora.
Baš kao i na Markovu trgu, upada se u riječ, galami, lupa šakom o stol, replicira, pomalo i vrijeđa… Ima seksizama, provokacija, prijeti se štapom, ali nikad rasprava ne sklizne izvan civilizacijskih normi parlamentarizma! Ipak sve završi miroljubivo, jer novi dan donosi nove teme i dileme…
Nažalost, broj zastupnika polako se osipa, a mlađi se još ne daju u taj visoki dom jer, kako reče jedan od njih, to ti je ‘korak do Mijačevice’ (lokalno groblje)!? Dakle, saziv se ne popunjava ili osipa izborima, nego biologija čini svoje. Kad im nestane kvoruma, bit će to kraj ove ‘institucije’.
Mene je uvijek zanimalo kako su prije, krajem šezdesetih i do polovice sedamdesetih, svaki dan mogli imati saborovanje u hladu oraha, tijekom cijelog ljeta i svake godine… Tada su žene u hladovini bole iglom i čavrljale, muški čitali novine, kartali, slušali tranzistor i odmarali… Prava siesta, od ručka do gonjenja krava na pašu. Kažem, ne ide mi u glavu kako se stiglo sve napraviti i još kvalitetno odmoriti, prelomiti dan u društvu!? Jer u to doba uglavnom se radilo pomoću konja i volova, sve na ruke, i žetva i sjetva i košnja i oranje, miješanje morta i betona… Pa kako, majku mu, jer još su radili po Zelenilima, Žečeima, Kordunima, Vunateksima… bili u Njemačkoj… Kad su došli traktori, mehanizacija, mješalice – ćao ležanje. Pali, vozi, gradi i nikako sve stić’… I nikad dosta novaca, fali živaca, a sve na tač… Kad mi to netko objasni, častim ga janjetinom i mladim lukom. I desert ima pravo naručit’… I Jupi ili Koktu!
Pitao ja naše ‘sabornike’ isto pitanje… Tajac, pogled u daljinu i odgovor: Jebiga, bili smo mladi…