Amazing grace
Prvi put, valjda, pišem o smrti. Razlog, iako je smrt u pitanju – banalan.
Kasno popodne poziv s nepoznatog mi broja, glas sav uplakan… Gospođa M. sva u tuzi i žalosti, jer umro joj je suprug, naš inače stalni oglašivač, ima problem koji nikako ne može riješiti pa se sjetila mene, kao zadnje slamke spasa. Kaže, nikoga ne može naći da joj sutradan na sprovodu odsvira i otpjeva tri pjesme, jer tako je posljednjom voljom poželio pokojni…!? Kako nema, pitam ja i nabrojim nekoliko postava koje to svakodnevno rade. Ma svi su zauzeti, zvala ja, nemam koga više pozvati, a oni mi ne preporučuju nikoga…
Ajde dobro, na godišnjem sam, pa da pomognem ženi, misleći da mora biti netko od klapa ili orkestra bilo koje vrste, slobodan i voljan odraditi tu sitnicu, a nešto i zaraditi… Svima nama čini se da je to easy money – tri pjesme, tri stoje u džep, ako je prilika, da se fino pojesti na karminama… Svi zadovoljni, osim Zamp-a, koji je počeo cviliti kako nitko ne plaća naknadu u tim prilikama, a, upozoravaju, i to je javno izvođenje nečijeg autorskog djela!? Jedini je problem što, onome kome se svira, taj to ne čuje pa eto rupe u zakonu, možebitne…
Dakle, kako je tekla potraga za ‘Orkestrom za sprovode’… Zovem najprije ove koji kao ne mogu, otpile me u sekundi, zaista ne želeći šapnuti tko to još od ‘nelojalne konkurencije’ radi. Sjetim se Okteta, dobijem šefa koji je na moru. Kao i prvi mu tenor, a drugi tenor je ozbiljno bolestan, pa ionako imaju koncertnu stanku do jeseni. Ništa, biraj dalje… Klape bi morale imati dvojicu-trojicu slobodnih, naglas razmišljam, pa u zvanje… Jedni to ne rade, osim svojim članovima, drugi pjevaju na Danima piva, treći se baš ovih dana raspadaju pa su na ‘pas mater’… zovi puhače. Ma neću, hoće žena baš gitaru i glas… Kaj ću sad?
Hodam k’o Profesor Baltazar po terasi i razmišljam, ali nikako da se upali ona famozna lampica. Već se pomirio da neću naći nikoga, kad zovne jedan od ranije kontaktiranih. Ono – on zna jednog, koji zna dvojicu, koji su to prije radili, a ako oni neće, možda oni znaju nekoga…!? Koja formula. Kakav rebus i jednadžba s puno nepoznanica… Opet zvrckam i, gle čuda – jedan od njih može, ali problem je tko će s njim? Nabrojim mu nekoliko gitarista, a on na jednog od njih veli – e, taj može! Zašto? On mi je dužan parsto kuna već pet godina, to je šansa da mi konačno vrati pare!
Kao u onoj Jurkotićevoj emisiji ‘U zdrav mozak’, tako i ja nastavim zvati, uvjeravati obojicu da mislim ozbiljno i konačno oni pristanu… Naći će se par sati prije posljednjeg ispraćaja, ponoviti tekstove i harme pjesama – Fala, Otiš’o je otac moj polako i Krist na žalu. Javim ucviljenoj udovici da je dvosatna potraga za glazbom sretno okončana i da se prepusti žalovanju i organizaciji ostalih ukopničkih detalja…
Uhhh! Sad više ne mogu tvrditi da sam radio i vodio sve osim sporovoda!? Već imam na kontu i jedan posmrtni govor, a halja i psalmi spremni su ako baš zatreba…