Naši mali veleposlanici
Prema ljudima koji su se trajno odselili iz majčice Domovine imam neku vrstu ‘majčinskih’ osjećaja… Ono, pomalo mi je žao što su morali trbuhom za kruhom potegnuti put nekakvih sidneja, minkena, dablina, toronta, marseja, karlsruea… Da im je ovdje bilo dobro, sigurno ne bi otišli na onaj famozni ‘privremeni rad u inozemstvo’, a opet malo mi je neobično što je taj boravak tamo uglavnom do kraja radnog, a često i životnog vijeka.
Nisam iskusio tu vrstu pečalbarenja, ali zato očevog izbivanja sjećam se jako dobro. Ne, po onom klišeju, kako ga nije bilo kad sam bio u najosjetljivijoj dobi – od 7. do 13. godine života – već po onom osjećaju kad bi se pakirao kufer za Njemačku, a svi u kući bili bi nervozni, nastojeći to loše prikriti pred djecom i samim sobom. Kad bi se kuferčina prepuna špeka, kobasa, gaća i rakije dodatno povezala remenom, da usput do ‘Menčiglazbe’ (Moechengladbach, valjda) ne eksplodira, to je bilo kao da me tim remenom mlate po guzi i leđima. Tuga i neizvjesnost…
Potpuno drugi osjećaji kad se približavao trenutak kada će se ćaća ukazati na onom zavoju, do kojeg puca vidik s prozora u kuhinji. ‘Napad’ na isti kufer, povezan istim remenom… I poljubac u njegovo mekano lice, škakljanje ‘breitnerovskih’ zulufa i miris te proklete Njemačke. Njihove su marke – oni orlovi i dvorci – mirisali puno drugačije nego naši dinari, a mama ih je puno pažljivije premotavala i spremala u kutiju od ‘Kraš’ cipela…
Do danas sam upoznao puno našijenaca koji vani rade, ne više one bauštelske poslove, već su se izborili za ravnopravan status sa starosjediocima, a znamo koliko ih je baš uspjelo vani i vrlo su uvaženi i cijenjeni članovi tih društava. Ne mislim na znanstvenike, nogometaše, ‘2Cellos’ i Teslu, nego na ove koji su moj stalež (stališ, kako reče jedan od zaboravljenih asova S. Canjuga). Oduševljava me njihova želja i volja da pokažu tim ‘žabarima’, ‘jenkijima’, ‘švabama’, da mogu biti ravnopravni, pa i bolji, a da to nije asimilacijsko uvlačenje, nego prkosno pokazivanje od kud su i kako i tamo ne rastu samo ambrozija i degenija, kako se samo ne ratuje svakih 50 godina, nego da ima puno toga za pokazati i ukazati na posebnost te čuke između Alpa i Karpata.
Neposredan povod za ovu priču su naši ljudi koje sam nedavno upoznao i spoznao, istina pomalo površno njihov rad, ali dovoljno je meni iskusnom ‘krvosljedniku’ da nanjušim nečiju izvrsnost i posebnost… Da vani nije lako, pa čak ni kad si, recimo bolestan, lijepo je opisao veliki Arsen, kada je o svom boravku u Italiji rekao da je uvijek puno teže osvojiti bodove na strani, a pogotovo je teže i kompliciranije biti bolestan na gostujućem terenu…
Kako je to napisati Kuharicu s hrvatskim jelima pa je izdati u kolijevci gastronomije u Francuskoj, zna naš Alexander Bossanatz, rođen u Karlovcu, koji često navraća u stari kraj pa je s nama na Radiju (kojeg sluša u tuđini) podijelio svoj poduhvat! Svaka čast na hrabrosti, ali i drskosti! Gospođa koja nas sluša u Njemačkoj, radi u knjižnici i brani našu riječ, pisanu i, naravno, izvornu domaću putem našeg live streama… Usput je pokupovala knjige domaćih autora, pa nek’ se nađu u tuđini, gdje i naši ljudi sve manje znaju hrvatski, a djeca žongliraju s padežima k’o Perišić i Olić s loptom… U Vodenoj Dragi zatekao me čovjek koji nas sluša u Australiji, pobrojavši čak i brojeve iz Malih oglasa, koji njega i obitelj najviše zabavljaju, tako da nije isključeno da DHL-om pošaljemo nekoliko odojaka i domaćih kobasa za Melbourne…!? U Missasagi i Torontu sviramo kao da smo u Svetom Petru ili na Brajak brdu, a nisu lijeni (Ljenko) javiti se bilo kojim elektronskim načinom. Iako su daleko, korijeni su im duboko u ovdašnjoj ilovači ili crnici. Da nije tako, ne bi s okom i pol i uhom i pol stalno bili u starom kraju, dok im je i pola oka i uha bilo dovoljno da i na gostovanju redaju pobjede! Svaka im čast svima, jer osim ovih par primjera, meni dostupnima, ima ih na tisuće!
Nek’ nam i dalje budu naši mali tihi veleposlanici. Moje vjerodajnice dajem im od srca!