Obloženo 500 puta! O B(l)ože moj…
Kad sam načrčkao prvih sto priča, obljetnicu sam obilježio riječima: Da sam u ovih 15 mjeseci sto puta uzeo u ruku kefu i kantu boje, mogao sam obojiti tisuće kvadrata zidova. Da sam sadio voćke, već bih bio plantažer. Da sam krenuo provaljivati u kladionice, već bih sigurno odmarao u Lepoglavi ili Lipovici. Umjesto svega ponuđenoga, ja sam sjedao za tipkovnicu i pisao (o)bloge. I tako, evo danas, stoti put! Brojkama – 100.
Današnja štorija je petstota. Brojkom – 500! Kad sam počeo pisati te priče, nisam imao nikakav cilj, pa ni velika očekivanja od te rabote. Jedino me strah bilo da me kakvo pero od autoriteta ne ‘zgazi’ u startu, kao što je to bilo na počecima svih mojih ulaza u ‘tuđi’ teritorij. Mislim na voditeljski posao, na sviranje, glumu ‘svih svetih’ – Nikole, Martina, pa i vlastitog dede u predstavi, koju sam osmislio i s Darijom iz ‘Izvora’ odigrao…
RM portal, koji, evo, već punih 11 godina objavljuje (o)bloge, ima sve idealne uvjete za rast i razvoj ove kolumne. U stvari, da ne objavljujem na matičnoj st(r)anici, vjerojatno bi sve što sam istresao u ovih ‘pola milijuna’ priča ostalo u mojoj glavi i zauzimalo mjesto na ‘hard disku’. A to boli… Niti jedan tekst nije cenzuriran, jedina sugestija bila je auto sugestija, jedina cenzura – auto cenzura, zato valjda ta zabava i moje veselje toliko i traju.
Kako bih se pod stare dane mogao praviti važan, dok budem hodao sa štakom i šeširom po selu, odabrao sam (bez Đele H.) 155 priča, koje su ukoričene u ‘Ministrante’ i ‘Maćke’. Oni koji znaju kolika je gnjavaža danas izdati knjigu, razumjet će suzdržanost oko daljnjih izdavačkih poduhvata, iako materijala ima, a ako posluži zdravlje, bit će i dalje… Jer kako sad stati na pola puta? Ako si mogao nabrati 500 kg grožđa, šljiva, kukuruza… pa kaj nebi i ‘iljadu!? Po ovoj dinamici, bit će to negdje 2027. Taman do penzije, he, he… U stvari, danas je najlakše napisati knjigu, kasnije zapinje, a država ne da poticaje, iako je to kao da imaš svoj OPG: sam oreš, siješ, pljeviš, bereš, pakiraš, prodaješ, pa kako ti bude!? Isto je i s knjigama. Zahvaljujući tome što poznam sve i svakoga, uspio sam gotovo rasprodati oba naslova, s tim da prvu otkupljujem od izdavača – Gradske knjižnice – s popustom, srećom. Ono, da se ne baci…
Kad sam kretao s tim ‘tihim obrtom’, kako to naziva legendarni Arsen, nije još bilo Facebooka, a kolumne su pisali kolege Daniela Trbović, Šajeta, Mile Kekin, Aco Stanković, Šprajc i mnogi dugi pjevači, zabavljači… Pretražio sam portale, ne nađoh ih više. Iz raznoraznih razloga rekli su svome blogu – Zb(l)ogom. Ostalo nas nekolicina, tvrdokornih mrlja, koji prkosimo fejsbukaciji pisanja, što u prijevodu znači – načrčkaj nešto, po mogućnosti što blesavije, ali sliku stavi obavezno, što više slika to bolje, što otkačeniji, to si veća faca! Pa onda čekaj lajkove… U stvari, svi koji napišu nešto duže od SMS-a i statusa na mrežama su – pisci! U takvoj konstelaciji snaga, mi blogeri smo već ono ‘bardovi’, he, he! Možda je vrijeme da, kao etablirani ‘zajebanti opće prakse’, osnujemo kakvo cehovsko udruženje, sindikat… Možda bi za Božić bila kakva polovkica, šunkica za Uskrs i popust na karte za vlak!? Za prvog predsjednika predlažem, kaj ja znam… neka bude Bloger Krule!
Zamislite da sam, umjesto napikavanja po tipkovnici, 500 puta posadio jedno drvo!? Kakav bi to drvored bio… Četiri i pol puta veći od onih tričavih 88 stabala za druga Tita!
Živjeli vi meni… a i ja vama!