Ručni rad

Znao sam da su ruke važan, štoviše, vitalan dio tijela. Ali da naše estradne zvijezde toliko paze da ruke na njihovim koncertima ne bi bile besposlene, uvjerio sam se na netom završenom Rujanfestu, naravno, ne svojom voljom, nego lokacijom mog ‘vjenčališta’, na kojemu se čula svaka riječ, svaki krik s pozornice.

Dakle, ovako to ide… Odmah po istrčavanju na stejđ, počinje bjesomučan trening gornjih ekstremiteta posjetitelja. Ispaljuju se naredbe kao na jutarnjoj tjelovježbi u kasarni na periferiji Pjongjanga: Ajmo ruuuukeeeee!!!!, Di su ruke ?????!!!! Pa samo kratko i neporecivo: Ruke!, Ruke gore! I sluša raja, pogotovo oni nabrijani u prvim redovima… Kao u partizanskim filmovima, gdje Bata Valter, Prle, Tihi, Dimnjačar zarobljavaju Švabe i gone ih da drže ruke u vazduhu, dok im se scenarist ne smiluje – rafalom ili kundakom u leđa… E, tako i naše Rozgalice, Magazinke, Zakovice, Zeke, Peke… drže na nišanu svoje fanove, koji jedva stignu počešati se iza uha ili zagrliti biće do sebe. O češkanju jaja ili kopanju nosa nema zbora!? Kao da su higijeničari u razredu (ah, relikt komunizma…) pa stalno traže ruke i nokte na pregled. Ruke ‘vamo, ruke tamo, ali najčešće – ruke gore! Drži ritam, još, još, još! Pa onda, taman kad spuste utrnule ruke, valja isprobati kondiciju glasnica: Da čujem vrisak! Zagrebe, poludiiii! Ako nisu zadovoljni decibelažom vriska, poseže se, poput Sevke, za biranim riječima: ‘Ajmooo pooopiiiizdiiii!!!!

Pokušavam se zamislit’ na mjestu tog gimnastičarskog zdruga, kako dižem teške ruke, a ispod njih se širi zanosni znojni oblak mirisa… Nema veze, svi mirišemo isto… to je to što se traži od nas. Iako je publika ta koja plaća ulaznice, pa bi oni gore trebali raditi, a ne naređivati statistima da rade k’o žene u Pamučnoj, bez plaće i K15… Dobro je to sročio nekakav Dalmoš, rekavši da više neće ić’ na koncerte di mora radit’ ka’ beštija, ka’ marva… Veli – ja platin kartu, a čim san doša’, već me tiraju da plješćen, držin ruke ka’ talac iznad ćiverice, da lupan nogon o ploču, da pivan misto pjevača… E, jebemu, daj još istiraj bubnjara i basistu, pa da preuzme i to neko iz raje…!? ‘Ko tu koga plaća?

I zato me uopće ne čudi da nakon koncerata ekipa jedva drži čaše u ruci, a ruke im se nemoćno klate uz tijelo… Još će izdati upozorenje – Ako plješćeš, ne vozi! Jer nakon tog terora s rukotvorinama treba moć’ vladat’ volanom!? Vozeći se doma, par puta sam se ošamario, onako svojeručno! Razlog? Prvo, da ne zaspim po dosadnoj autocesti, a drugo, da provjerim Di su rukeee?