Jesen ti kola
Kad su stariji htjeli pred nama klincima odglumiti ljutnju, čak su i psovke modificirali i ublažavali, kako bi što uvjerljivije pokazali da, u stvari, ne misle ozbiljno i ljute se onako – tobož’… Pa umjesto onog glagola, kojim obično počinju ili završavaju psovke, ubacili – ‘jesen’. Rimuje se i dobro zvuči – ‘Jesen ti kola’!
Kad bi u ljeti krave zabasale u tuđu djetelinu ili otavu, ne daj Bože kukuruz, psovalo bi se ljutito i sočno, a znalo se zbog takve štete grdo posvađati i na roditeljskom nivou, iako su za to seosko ‘pravdanje’ uglavnom bile zadužene bake, koje su sa svakim imale nekakvu neraščišćenu računicu iz prošlosti. S tom stokom uvijek je bilo problema, jer su bile svojeglave i kao da su znale da je tuđe uvijek slađe, na užas nas koji smo ih čuvali.
A onda dođe ovaj dio godine, kad se sva ljetina ubere, a jedino na vrtovima ostane koraba, cikla i pokoja buča. Dakle, tada se ‘svud smije’ s kravama, pusti stoku nek’ pase kud je volja. Nema međa, nema nervoze, baš ono ‘ground free’. I što onda mi moderni cow-boy’si radimo, jer ne treba jurcat’ za Peravom, Lisavom, Šarenkom i vraćat’ ih u gabarite svoje njive…? Igramo nogomet, pečemo krumpire ako je hladno ili brljamo s mrežama oko potoka, u koji svatko malo ne’ko padne i smoči se doslovno ‘do jaja’..
Pamtim jako dobro zadnje prave batine, koje sam dobio od svojih, baš iz tog dijela godine. Negdje iza Sisveta pokazalo se sunce, a mi zapiknuli golove pa udri derbi. Krave su grupno bauljale njivama, utakmica napeta, ono – gol oni, gol mi, pa skoro do mraka nije bilo pobjednika. Kad smo konačno završili s loptanjem, sjetili smo se pogledat gdje je stoka..!? One su se fino počastile na vrtovima ‘švedskim stolom’ od korabe, cikle i ono malo buča i žderale do gušenja, usput gazeći sve ono što je uskoro trebalo bit’ ubrano i posluženo prascima, da nabace još koju kilu do ‘dvajzdevetog’… Jao! Jake snage moje mame, bake, dede i ostalih roditelja sjurili su se niz vrt, isčupali usput one kolce od paradajza i mahuna, pa udri! Mi popadali na travu, a ‘specijalci’ nas mlate doslovno kao volove u kupusu, dobro, korabi i cikli! Potrajalo je to kršenje dječjih prava dobrih 5 minuta, dok se batinaši nisu umorili pa smo, kao razbijena vojska, odšepali doma, znajući da nas čeka još jedna porcija umjesto večere… Da, bile su to moje zadnje dobivene batine, jesen mu kola…
Ipak, u ljepšoj uspomeni ostalo mi je slatko voće, koje je postajalo moj plijen prije nego istrune ili ga pojedu ptice ili već netko… Nije bilo ljepšeg osjećaja, nego nabasati na preostali grozd, polusuhu, ali slatku šljivu, orahe sakrivene u travi, a o jabukama i kruškama da ne govorim. Kasno popodne na paši se solidno ogladni pa je pronalazak zaostalog voća bio pravi jack pot! Još je nekoliko stabala tih starih sorti jabuka i krušaka ostalo po živicama, koje nije prerasla šuma. Išao jedan dan u vrganje pa me nagnalo provjeriti jesi li na životu te dobre voćke, koje rađaju svake godine, a ne daju se zubu vremena. Da, tamo su, čak imaju još i plodova, ali samo dvije jabuke pri trulom vrhu ipak su bile preveliki zalogaj za mene. Iako bi ih onako zamusane i pune smeđih nijansi pojeo rađe nego tonu ovih uvoznih iz Poljske, koje moraš s ribačom četkom tretirati, dok se skine sva kemija s njih… Ove, domaće, neugledne, kvrgave i, naravno nešpricane, tako su slatke i zasitne, da poslije dvije više nisi ni gladan ni žedan…
Jesen mu kola. Ta sumorna i maglovita jesen zna biti tako zavodljiva i čarobna… Uz pronalazak zaostalog voća i povrća, najviše me veselilo otići na groblje pa šibicama paliti napola ugasle svijeće i lampione, koje su poslije sisvetske kiše i vjetrovi ugasili… Kao da sam i njima i sebi produživao život u to pozno doba godine, jesen mi kola…