Aran
Kad me otac prvi puta uhvatio kako mu kradem cigarete iz zadnjeg džepa njegovih radnih hlača, izrekao mi je jednu rečenicu, koju sam upamtio zauvijek, a djelovala je bolje od sto šamara ili galame. Sine, veli on, otpuhujući dim ‘Filter Ibra’, kojeg je zapalio onim srebrnastim upaljačem na naftu, petrolej, kojeg li vraga, uglavnom smrdjelo je jako… Kad budeš sam mogao zapalit’ ‘Arana’, onda si dovoljno velik za cigaretu, za curu imat’, ma za sve…!
Aran je bio pogonski motor, koji je tati vrtio cirkular, frezu, blanjalicu, ma sve stolarske strojeve povezane velikom i nekoliko manjih remenica. To je bila makina, jaka, pouzdana, trošila je par decilitara nafte na dan, a kad ga jednom upališ, radio je postojano i precizno kao ritam mašina bolje klavijature! Često ga koriste ribari na moru pa, kad začujete onaj postojani zvuk – to je to.
Aran je proizvodio taj ‘kle-kle’ zvuk, bio glasan i sve pet, ali paljenje je bilo jako teška zadaća. Tata je to radio u početku k’o od šale, ali kako su ga leđa s godinama sve jače boljela, počela se savijati, na koncu i okoštavati, morali smo mu pomoći deda ili ja. Palio se na kurblu, dakle na ‘živu silu’, ništa na ključ ili na ‘tač’, kako se danas pale mašine. Bila je tu i ‘ščika’, koja se umakala u naftu pa onda sirovom snagom valja zavrtiti kurblu na velikom kotaču. Aran je imao jaku kompresiju i, ako nisi dovoljno snažno zavrtio, moglo je doći do okreta kotača unatrag i ne jednom je kurbla završila na glavi ili po nogama… A to boliii! Kako bi okretanje bilo duže, Aran bi počeo lagano dimiti, puštati glas i na koncu bi upalio! Jeeee! Onda bi tata krenuo s poslom, ako bi trebalo pridržati kakvu dužu dasku, rado sam pomagao, jer tata je uvijek znao nagradit’ me s kojim dinarom.
Kad nikoga ne bi bilo doma, pokušavao sam upaliti taj moćni stroj – sam. Nije išlo, nikako. Preslab sam bio, ali nisam odustajao. Svađao sam se s Aranom, prijetio mu, ali on je bio jači i – kvit. Čak sam smanjio i količinu cigareta na dan, samo da budem jačeg daha, ali nije išlo… Stigla je i punoljetnost, ali još mi je Aran i dalje bio nepobjediv. Gledao sam ga kako mu se ona voda iz rezervoara puši, nakon što bi ga tata ugasio, i mislio – sad kad je vruć, možda uspijem. Zavintao iz sve snage, čak je pustio glas malo, ono kao da hoće kresnut’, ja sav crven, zajapuren, stenjem, škrgućem zubima, ali opet – ćorak. Tata gleda s vrata i smije se… Još je mrcina jača, veli on, al’ vidim ja, neće dugo… Imaš ga, još malo žganaca i luka, pa će upalit’! S curama sam isto nešto prčkao, potajno pušio, ali Aran mi je bio veći kompleks od fimoze…
I onda se dogodila prometna nesreća. Tatu je udario auto, poživio je desetak dana. Nadali smo se najboljem, ali u jedno predvečerje stigao je stric u crnom odijelu i rekao da je tata – umro. Svatko je taj šok proživljavao na svoj način, a ja sam, nakon što su se osušile prve suze, otišao u radionu. Upalio svjetlo i sjeo na drveni stolčić, koji je mami služio za dojenje krava. Sjeo i gledao Arana. Mrzio sam ga, ne znam zašto. Kao da je on kriv što tata nije pazio, što je bio snijeg na cesti u ožujku, što je čovjek u Golfu vozio brzo… Još koju minutu sam ga mjerkao pogledom, pa ustao, namotao ščiku, ulio vodu i nafte, posegnuo za kurblom i odlučio iskaliti svu svoju tugu na tom moćnom kotaču koji pokreće stroj.
Preplavljen beskrajnom tugom i nekakvim bezizlaznim tupilom, okrenuo sam kotač jednom, pa opet. Nije se dao, ma koliko ja upirao. Pljunuo na pod, pljunuo u šake, pa zavrtio iz sve snage… Čulo se najprije pojedinačno ‘kle-kle’, pa malo brže, vrtio sam kotač kao da mi je to zadnje u životu i na koncu – uspio sam! Aran je ‘prebacio’ i radio, glasno i postojano! Suza je suzu stizala niz moje mlado lice, ali uspio sam! Evo, Marijane, pogledao sam prema nebu, uvjeren da je tata do gore čuo Arana kako radi. Znam da je znao da sam ga ja sam upalio!
Tog trenutka, kad sam prvi put upalio Arana, posljednji puta sam zapalio cigaretu. Kako tada, tako i danas… Arane, moj jarane, naučio si me puno toga, ti stroju obični dvotaktni…
Nikad ne odustaj i nitko nije jači od tebe!