Kanaderi
Da će me početničko poznavanje akorda na gitari i vječita volja za pjevanjem dovesti do pozornice udaljene 8000 kilometara od doma, ni u najmokrijim snovima nisam mogao sanjati… Kad me prije 13 godina Joža Petrak pozvao da probamo malo, najveći domet bile su svadbe i gaže u lokanoj piceriji. Kakva karijera, kakvi bakrači, kakvo inozemstvo… Možda svirka u Velikoj Kladuši, a kad ono dobacili mi do Velikih jezera u Kanadi!? Tako mi svih dabrova Ontarija, kako bi rekao Komadant Mark, dok je u zasjedi čekao omražene Crvene mundire, naša posada, dakle, komadant Joža, Blaf, Betty, Žalosna Sova i Flok uputiše se put Ontarija, put Niagare, u smiraj godine stare…
Naša mlada pjevačica Martina, Paur Slavo i ja po prvi put smo letjeli avionom, pa je najčešće pitanje prije uzleta u nebo bilo: Je l’ te strah? Ne može me biti strah nečega što nisam probao, odgovarah, a tako je i bilo. Od Zagreba do Amsterdama izgubili smo letačku nevinost, vrlo bezbolno. Spustili se u zemlju tulipana pa upali u mrcinu Air Canade, Airbus 330. Pjesma kaže da ima 7 sati leta do Amerike, do Toronta cijelih 8,5 sati preko engleskih šuma, škotskih gora i hladnog Atlanskog mora, dobro, oceana… Nebeskom rutom, poput Titanica, otisnuli se sjeverno, a kako je bio vedar dan, mogli smo vidjeti Grendland u svoj svojoj ledenoj raskoši, a ledile mi se žile pri pogledu na displej, koji je pokazivao da je vanjska temperatura tričavih -69°C!
A da Kanada nije baš obećana zemlja, kako to znaju prikazivati mediji, pokazalo se u našem slučaju već na prvim metrima zemlje javorova lista. Tamo nas je isprepadao revnosni policajac, ispitujući kud smo krenuli, što ćemo raditi, koliko novaca imamo, koliko doma zarađujemo, mislimo li ostati zauvijek tu, ako ćemo svirati imamo li sve dozvole i tako redom… Kao da smo ćelija spremna za rušenje CN Towera i skretanja toka Niagarinih slapova… Kad tome pridodam skeniranje na carini, testiranje ruku na barut (!?), izuvanja cipela, pretresa i prijekih pogleda, malo mi se smučilo biti Zemljanin… Osjećao sam se kao Alien, Osmi putnik… Da sam pokazao otpor ili kakvom gestom dao do znanja da me to smeta, upriličili bi mi garant i besplatni preventivni pregled prostate i snimanje pluća…
Ipak, kad smo već ušli, točnije, bili pripušteni u tu prostranu zemlju, valjalo je upiti što više detalja. Tamo je sve uvećano – automobili, neboderi, široke ulice i ‘hajgvejovi’, udaljenosti kvartova i gradova su nama nepojmljive, a domaćem svijetu tek kratka vožnje od točke A do točke B. Kaj, anyway, sad mi je ‘ćer blizu tote, ima samo 55 kilometri do nje, za čas smo pri njoj, veli gazda Milan, koji nas je, zajedno sa svojom Barkom, udomio na 13 dana. Oni su kostenjarsko-paurski par i hranili su nas i pojili, kao da će nas po dolasku u zemlju preuzeti PPK!? Nu jedi, brekfastovat se mora… Sa’ će lanč, pa ćemo za dinner malo još popravit, right? I tako svaki dan…
Sve se snima. Svaki semafor ima kamere. Isto je na parkiralištima. Zakon i red, ali doslovno. Vozi se 60-70 km/h pa i nemaju gdje raspuhat sve te silne, uglavnom japanske, konje i kubike. Policija je strah i trepet i nema mrdanja ni pogovora, a kamoli one naše: Kaj se ne bi mogli dogovorit’, stari? Pričali su nam da je jedan neupućeni Meksikanac ponudio 100 dolara prometnom žandaru, koji ga je zaustavio zbog brzine. Istog trenutka je završio u pritvoru, odrezana mu je masna kazna i prvim je avionom deportiran u Mexico. Adios hombre, nema toga u nas!
U velikim centrima trajao je Boxing week, velike rasprodaje, ali cijene su, i uz popuste, vrlo paprene. Kineska roba uglavnom, a 90% kupaca čini populacija upravo s Azijskog kontinenta. Toliko kosih očiju, turbana, burki i narodnih nošnji naroda i narodnosti nisam u životu vidio ni na televiziji. Kao da smo u predvorju zgrade UN prije zasjedanja Opće skupštine, a ne u šetnji centrom Toronta…
Od svega najviše me dojmio akvarij s bezbroj vrsta riba, pasa, raža, svega što pliva. Bio sam velikom bijelom na par centimetara od onog zastrašujućeg gebisa, ali nije bio zainteresiran za tvrdo hrvatsko meso… Kažu, siti su oni i ne napadaju nikoga. Najvećeg psa nazvali smo prigodno – Šarko (Shark). Niagaru smo pohodili po smrzavici pa su se kapljice, koje je vjetar bacao sa ogromnih slapova, ledile i činile razgledavanje vrlo mokrim doživljajem… Nekako su mi Plitvice zanimljivije, a svi suveniri su made in China. Nema ručno rađenih nakurnjaka, kao nadomak Kozjaka, a o siru ili janjetini nema potrebe zboriti.
I na kraju prve priče o putešestvijama na drugi kraj svijeta, samo ću primijetiti da smo se budući premijer i mi mimoišli negdje iznad Atlantika. On je taman slijetao u Hrvatsku, kad smo mi letjeli preko Labradora. Pa, ako jednom budu određivali kako će se zvati period između 2009. i 2016., neka to bude – doba između Sanadera i ‘Kanadera’. Right?