Tko to tamo zijeva?
Ranim jutrom iz mog sela, prvi, put gradova krenemo rani autobus i ja. Polazimo svaki sa svog perona u 5 sati. Iza toga krenu ostali. Često smo vozač i ja jedini putnici u svojim vozilima. Ako baka, koja ide čuvati unuke u grad, toga dana nema ‘šihtu’, taj rani, kako smo ga nekad zvali ‘radnički bus’, sablasno je prazan. Kaže mi šofer da do Karlovca prikupi 5, najviše 6 putnika!? Vozim se tako za njim do Cerovca, promatram škiljavo svjetlo u praznom busu, pa ga ostavim na stanici, ako ima koga pokupiti…
Neminovno, sjećanja odu u vremena kad su ‘Bog i Partija išli po zemlji’ i kad je ovaj radnički autobus pucao po šavovima svako jutro, osobito petkom. Moj prvi ulazak u to carstvo jutarnjih mirisa i zvukova bio je u ljeto ’79. Nekakva 20-dnevna praksa, koju sam trebao odraditi u tada trgovačkom divu OTP-u. Mislim da je to bio OOUR Veleprodaja u Matka Laginje, skladište stakla, porculana i nečega još… Radilo se od 6 do 14, pa je majčina ruka drmala moje mlado uspavano tijelo u pola 5. Bijela kava, kruha i pekmeza, pa na stanicu. Da sam kojim slučajem i zaspao, sigurno bi me u ‘frtalj do pet’ probudio kašalj Jose Žgele, koji je taman kraj naše kuće palio prvi ‘Ibar’ i, uz protest načetih pluća, budio pijetle i pospane ‘Dolence’…
Do stanice bi nas se skupilo desetak, a gore je već čekala hrpa samoupravljača i poneka bakica natovarena košarama punim svega što će ponuditi gospama na placu. Većina je pušila, bili su glasni i dobro raspoloženi. Oni malo mamurniji već su se skupili oko onoga koji je taj dan bio na redu za ‘pričest’ ili ‘otaščavanje’, što je značilo – litra rakije umotana u novine u najlonskoj vrećici. Potezala se komovica, pljuckalo se, pričali vicevi, a ako je bila kakva utakmica, raspredalo se o golovima, penalima, Zajecu, Džajiću, Jerkoviću…
Većina je bila obučena u kombinezone i radnu robu, koja je mirisala svaka po svom radnom mjestu i gazdi… Primjetio sam da su ponedjeljkom svi bili ispeglani i čisti, a u petak se bolje bilo odmaknuti od njih… Naravno, u punom autobusu nemaš kud, pa se nosnice brzo napune raznih miomirisa. Ako se netko nije baš kvalitetno oprao, eto muke za osjetljive želudce… Rakija se potezala i putem jer – šteta puččat…
Negdje oko Turnja krenula bi i pjesma. Tri livade, tri livade, nigdje ‘lada nema… i drugi evergrini. Vozač i kondukter (obavezno iz Bukovice ili okolice) vikali bi, prijetili, ali uzalud… Rakija je već činila svoje pa su nestrpljivi već u Mostanju palili cigarete, a pjesma je bila sve jača… Kauboji travu kose među brdima, a djevojke vodu nose među nogama…! Iju, iju, ju, nemoj mala da čuju, da si meni rekla dati… i slično. Oni pospaniji drijemali su, bez obzira na halabuku i teško stenjanje prepunog ‘Fap-a’ ili ‘Sanosa’, pa me sve podsjećalo na one zgode iz filma ‘Tko to tamo peva?’. Samo je autobus bio malo pouzdaniji, iako smo ga ne jednom gurali uz Slunjska brda… Najgore je bilo prije cilja (Korza). Kokoši, pure, guske, patke iz torbi bi se uskokodakale, gakale, ćurlikale, galama već od 100 decibela, duhanski dim i prepun autobus. Rekao mi je nedavno jedan od rijetkih preživjelih veterana tih ranih linija – Da mi je samo još jednom doživjet’ pun rani autobus, sve one bedake i ono veselje kad se stigne u Karlovac, jer već je pritislo pišanje pa juriš u park na olakšanje. To da doživim, kupim ‘Sportske’ i ‘Opatiju i šibice’ na ‘kioksu’, frtalj kruva i 15 deka Tirolske ili Parizera i slobodno mogu umrijet’… Ali, kao što u pjesmi Edgara Allana Poa gavran ponavlja – Nikad više, nikad više…
Povratak doma s onim u 14:20 bio je ipak drugačije iskustvo. Radnici umorni, neki i pripiti, uglavnom su drijemali, neki i stojeći, jer izvještili se već… Sunce bi pojačalo sve mirise, a samo rijetki su bili glasni i raspoloženi za priču. Sve ih je, uglavnom, doma čekao ručak i traktor spreman za na njivu, a neke i mješalica, cigla, armaturno željezo. Radilo se i gradilo, i petkom i nedjeljom i svetkom…
Neka ova priča bude i epitaf svim poduzećima koja su hranila brojne obitelji, a sad ih nema ni u gruntovnoj čestici. Autobus je bio pun radnika iz: Vunateksa, Velebita, Jugoturbine, Ive Marinkovića, Kraša, 25. maja, OTP-a, onoliko koliko je u busu bilo ljudi, sad radi u Bor-u, DIP-u, KGK, Že-Če-u… dopišite sami, sigurno sam nekoga izostavio.
Počivali u miru. Podsjetimo se legendarne: ‘Ajmo sredina, malo nazad!