Čokolad’ce sa zvjeradi
Ima li netko tko nije skupljao sličice ‘Životinjskog carstva’? Vjerojatno nema… Ako niste sami uzbuđeno trgali šarenu omotnicu, nestrpljivi vidjeti je l’ nova sličica za album ili opet duplikat, sigurno ste kupovali čokoladice djeci ili unucima. Čudnovati kljunaši, egzotične zmije, krznaši, obične i neobične ptice, ribe… Poučno i slatko, istina, čokoladica je najtanja na svijetu, čak ni Japanci nisu uspjeli proizvesti tanji mobitel ili tablet!? Nije ni jeftina ta ‘kanape slastica’, ali sve za pun album, sve za poklon paket koji se dobije za uspješno popunjen album!
Meni je uvijek, kao klincu, falilo malo da popunim sve. Nekoliko sličica dijelilo me od ful okončane ‘Bitke na Neretvi’, Danilo Popivoda i Jusuf Hatunić nikad nisu legli u album ‘Fudbalera i timova’, a četiri mi ispita ostala na ‘faksu’ pa, kad smo prije petnaestak godina doma popunili prvi album ‘Životinjskog’, sreći nije bilo kraja! Od silnih duplikata popunili smo i drugi, pa kad se mijenjao album i stare su sličice prestale dolaziti, moglo se otići u Krašev dućan u Tekstilci i podići paket pun slatkiša i naravno dobiti friški album, jer toj slatkoj napasti nema kraja… Važilo je i nepisano pravilo da, ako ti fale sličica, dvije ili tri, da to nije prepreka za dobiti nagradu… Uostalom, ako si popunio 247 sličica, to je 99%, pa tko na malo gleda, malo vrijedi, zar ne, rek’o bi naš narod…
To je važilo dok nisu pozatvarali lokalne dućane u kojima je radio lokalni svijet, pa se moglo nekako. Danas je priča vrlo rigorozna, u što sam se i sam uvjerio. Opet je promjena albuma pa valja što prije popuniti ga, dok ne nestane sličica iz te ‘linije’. Malo zamjena, malo usmenom predajom na poslu i u selu, i popunili mi naša 4 albuma. U stvari, tri puna i u jednom fali jedna sličica. Ma, uvažit će to oni, zaključismo. Jedna k’o nijedna, pa pravac u Savsku po poklon ruksake sa slatkišima. I tamo, u ‘Kraševoj’ prodavaonici, žena napravila ‘kriš kraš’ po onim naljepnicama i kaže, onako s visoka k’o s Ciboninog tornja, da možemo dobiti samo tri nagrade, četvrti ne, jer jedna sličica fali!? Kako sad, pa uvijek je mogl… Prekine me ona oštro i korporacijski hladno – Takav je Pravilnik i nema odstupanja, ili sve ili ništa! Kakva kapitalistička bahatost i neosjetljivost!? Pa niste vi Pokemoni, oni su pjevali ‘Moraš skupit sve’!!! Popijte kavu da vam složim pakete, a ovaj četvrti, ne znam, možete kupiti sličice pa možda vam se posreći, ne bez cinizma će ‘žena ljuta bombona’. A da, još i ta ‘express lutrija’ za tom jednom, jebenom sličicom…
Odosmo na kavu, a ja, ne budi lijen, uguglam ‘Kraš’ i nazovem još tri dućana, sve u nadi da negdje ima netko tko ne zvuči kao Gestapo i ne tjera svoje k’o Trump… Ma kakvi, svi isto pričaju, nitko ne popušta nama provincijalcima, što vrijedno sabiru te čokolad’ce sa zvjeradi, kako ih zovu u pasivnim krajevima. Što reći… Možda je i ta uredba regulirana iz Brisela. Možda je nestalo nade u dogovor otkad Nadana nema tamo i otkad su poslikali njegovo ‘životinjsko carstvo’, ili jednostavno sve ide u vražju mater pa se strogoća trenira na malim ljudima, koji desetljećima vrijedno kupuju čokoladice i tapkaju sličice i čuvaju ih kao slike svetaca u knjižici na misi…
Ne znam, da sam na njihovom mjestu, više bi me brinulo to što njihove sličice, točnije dionice, polako, ali uporno kupuju braća iz Vrgorca!? Bolje da se pobrinu da njima prifali bar jedna sličica/dionica, nego da vraćaju nas male dioničare s 249 dionica/sličica u portfelju! Sve se glasnije između Maksimira i Dubrave čuje pjesma: Kad mendule procvitaju i p(P)ivci kad zapivaju… Malo zlobno, znam, ali škorpion je sličica koju oduvijek imam pri sebi!