Pakleni Plan(t)
Pa gledao si ga već tri puta uživo!? Kaj opet!? Taman da ti je tetak, kao Duško Lokin, već bi bilo dosta…! Tako je otprilike zvučala reakcija mojih bližnjih, kad sam obznanio da idem ‘na Planta u Pulu’… Budući da znaju kako je bilo kakva opstrukcija mog odlaska na to hodočašće nemoguća misija, nije bilo druge, nego spremiti malo stvari i pustiti me da se nadahnem novom količinom ‘Zeppelinske energije’. Poklopilo se da i Jopa, brat po tamburi i drug po ‘Kashmir religiji’, ide s gospođom i kumama na isto rimsko borilište, pa udružili mi snage i volje, pa udri po plinu njegove Corse, put Pule…
Ponekad mi se čini da ta moja ljubav prema tom još uvijek čupavom 68-godišnjaku blistava i raritetna glasa prelazi sfere normale… Tim više, što na poslu svira nešto sasvim drugo, a na gažama je to sasvim drugi glazbeni i svjetonazorski svijet. Djelujem si u najmanju ruku kao oni što se kriomice oblače u žensku odjeću ili preko tjedna rade u odijelu i kravati, a onda se za vikend namažu uljem, obuku kožnjak pa motorom na bikerske susrete ‘treće vrste’…
Prestalo me to zamarati, pa je ovaj izlet bio savršen i osjećam se ponosnim na sebe. Ulaznicu sam iskamčio na akreditacijsku spiku, ali to je bilo samo da sebi dokažem da se i to može, iako lokalni mediji takve akreditacije dobivaju samo ako ti je netko od organizatora rođak ili susjed… Srećom, na drugoj strani barikade bilo je žensko, pa sam ispaljivao skoro pa prekomjerne salve šarma… Ali, upalilo je!
Arena, to drevno borilište, izvrsna kulisa za zvuk koji hrani i obnavlja stanice, pospješuje metabolizam, hrani kožu i naravno – pomlađuje! Kad je svirala ‘Whole lotta love’, stao sam na minutu mirno i stavio ruku na srce jer, ruku na srce, to mi je, iza ‘Lijepe naše’, najdraža himna! Naroda odasvud, starih panjeva ponajviše, ali raduje i brojna mladež, koja je prisegnula i drži se zakletve – ‘Druže Roberte, mi ti se kunemo, da sa Zeppelin puta ne skrenemo!’
Naravno, u svom tom blaženstvu, pala mi je na pamet i jedna psina…!? Gledajući pjevačicu Dunju Ercegović, umjetničkog imena Lovely Quinces, koja je sama s gitarom i odličnim glasom zagrijavala publiku, skovao sam pakleni plan(t)… Ono, kad ona siđe, ja se penjem na binu, računajući da engleska gospoda na miks pultu nemaju pojma treba li netko najaviti legendu, uzmem mikrofon i probijem neprijateljski obruč umjesto Marka Perkovića Thompsona, koji nema pristup Areni. Velim: test, test, one, two… pa iz sveg glasa zapjevam: Zbog Anice i bokala vina, zapali’ću Istru do Pazina! Dok se svi oporavbe od šoka, ja nestajem u publici i pravim se Plenković, recimo… He, he, vjerojatno bih postao počasni građanin Čavoglava ili Brnaza!?
Ipak, neki drugi zvuci i neke druge dobre vile dovukle su nas u Pulu i sretno vratile doma. Jopi i ekipi fala na društvu, a nesuđenom knjigovođi iz Birmighama dug život i sva sreća svijeta! Hey, hey, mam!!!