Fuš kuš
Nikad u životu nisam važio za nekakvog ‘majstora’. Mislim na one likove, koji se u sve kuže… Popravit’ bojler, veš-mašinu, bacit’ prvu ruku kreča, farbe, naštelat’ cilindre, zakrpat’ auspuh, zašalat’ temelje, borat’, varit’, fleksom rezat’, popravit’ razvodnik paljenja na traktoru itd., itd… Sigurno u familiji imate takvog multipraktika, ili u susjedstvu.
Moj najveći doseg je pofarbat’ drvenariju, znači balkonsku ogradu, žaluzine, dobro, ajd’ i betonski zidić i oluke… Upravo to me dohvatilo ovog ljeta i mislim da je to zadnji put da glumim ‘Piccasa s penzlom’!? Kao prvo, to je prepicajzlasto za mene, razbarušenog i slobodoumnog umjetnika… Kad doma velim da sam umjetnik, dobijem još prekoredno farbanje vrata na podrumu, a srećom da nemamo psa jer zakačilo bi me ličenje kućice, njegove!? Dakle, posao gdje se umrljam farbom, perem ruke razređivačem (nitro!), gdje moram pazit’ da ne zakapam pločice i podest, ne umrljam staklo na prozoru, metalni dio ograde farbom za beton i obrnuto, je definitivno tlaka i uskraćivanje osnovne radnje, koju volim raditi dok nešto fizički radim – a to je mozak na pašu pa smišljanje priča, pjesama, zajebancija, recimo za Martinje i slično… Sikira je za to dušu dala…
Dakle, đe zapelo s farbanjem? A đe nije… Vučem ja penzl po toj ogradi, a sunce sve jače… Sebi radim pa nema nikoga da me pita jesam žedan, gladan, bi l’ malo predahnuo… Svako malo dođe netko od besposlenih susjeda pa nešto pametno pita i primijeti… Naravno, i prigovori, jer svi se u sve kuže. Onda halucinogeni moment – ta kemikalija isparava pa pravo u nos i mozak!? Nakon tri sata udisanja farbe, pjesma krene sama od sebe: Uuuuuuu, teškeeeee bojeeeeee!!!! Sad znam kako je Baretu cijeli život…
Nekako pofarbam koliko sam naumio pa zadovoljno o’hanem, čekajući da unutarnja kontrola (supruga) pohvali svog vrijednog ‘pituranta’. A, kad ono, rafalna paljba: Kaj samo tol’ko? Ovdje si zakapal, ovo treba još bar dvaput proć’… I po sebi si farbal… Opet ću ja morat ribat’ iza tebe… I tako dalje i bliže… Uglavnom, jaoooo. Drznem se primijetiti: Eh, da si naručila pravog majstora, malo bi drugačije titrala i tretirala ga… Majstore kako ide? Jeste za kavicu, rakijicu, nešto slatko? Ima i kolača, ako vam šećer padne… Nemojte bit’ gladni, žedni… Sad će ručak pa možete s nama… Nema veze kaj je zakapano, ja ću poslije pobrisat’… Je l’ treba pomoć’ lojtre pridržat’… I na kraju bi ga, naravno – masno platila!? Ako i nije sve baš savršeno, ‘ko je vidio majstoru svoga zanata prigovarat’… Ja delam, kao sebi, pa nemam osnovna ni ljudska ni majstorska prava. U prijevodu – farbaj i muči!
Zato dajem neopozivu ostavku na sve takve funkcije. Kao da ne farbam dovoljno svaki dan ovu turobnu svakodnevicu ipak malo vedrijim bojama. A definitivno me Bog nije stvorio da šerafim i turpijam… Kako ono ide s madracom i mudracom!?