Jesen +
Uputio se u šumu neki dan, u potrazi za kakvim vrganjem ili sunčanicom. Plijen jadan, tek za jedan dobar ručak, a premlatio skoro 10 km po Babinoj gori. Mrak se već hvatao, sunce se sakrilo iza Martinšćaka, postalo je prohladno, a ja, junačina u majici kratkih rukava, produžujem korak da što prije stignem u selo, čije krovove kuća već vidim. Od silnog hodanja i probijanja kroz šikare, stelje i gustiše fino sam ogladnio, a još jače ožednio, jer za ručak sam smazao par slanih kobasica, a, naravno, nikakve pljoske ne ponesoh…
Prevrčući rijetku slinu po suhim ustima, pomislih kako bi dobro bilo da nađem bar kakvu divlju jabuku, kojih je nekad bilo po rubovima šume… Misao se još nije ni udaljila par metara, kad na jednako tolikoj udaljenosti ugledam stablo kruške, koje su godine i prirodne nedaće potpuno nakrivile, pa se po plodove nije trebalo ni penjati. Musave svjetlo-zelene kruške, od kojih je pola načelo ‘jato’ stršljenova, čekale su očito mene, da ih riješim svih briga… Ako ih ne dokrajče ose, ptice, pa i srne, dokrajčio bi ih mraz, pa snjegovi… Ovako sam ih ja fino pokupio s polutrule grane i pojeo, kao da su najbolje voće na svijetu… Sjedeći na panju, pljuckajući koštice, spazio sam i kvrgavu lozu, koja se penjala po obližnjem grabu ili bukvi, svejedno… Sjetih se, u ‘prvom životu’, prije rata, ovdje su bili vinogradi, a ja sam niže na svojoj njivi čuvao krave i znao svaki kutak ovog raja zemaljskog…Naravno, loza je preživjela sve svjetovne nedaće, iako je nitko dvadeset i pet godina nije ni pogledao, a kamoli obrezivao, špricao niti grožđe brao. Ipak, ona je našla način da dođe do zraka i rodi, kao da je berba na
vidiku… Gladan i žedan, s uspomenom na dane bezbrižnog djetinjstva gonjen, spustio sam kvrgavu trtu i dokučio desetak grozdova slatke ‘seksarde’, od kojeg se inače dobiva čuveni ‘direktor&drajsan’!
Kao i Prustovom junaku, s okusima divljine vratila su se i sjećanja na dane davno prohujale… Ništa slađe nije bilo, nego s jeseni, kad krave svuda smiju pasti pa nema neke velike potrebe biti im stalno iza repa, odlunjati prema voćnjacima, vinogradima pa i vrtovima, u potrazi za kasnim plodovima, koji dođu kao nekakva posebna nagrada i dobitak…. Šljive na vrhovima stabala, koje nitko nije dohvatio ni dugačkim štapom, posebno su bile slatke (bez obzira na crve). Kasne jabuke i kruške, pa čak i repa, krumpir, koji smo pekli na vatri, bundeve… Sve je to bilo neobično jestivo, iako su redom ti plodovi bili musavi i neugledni… Ali, who cares…
Kako me stalno noge nose prema tim područjima, najveća je radost vidjeti da su neke voćke, pa i vinogradi, preživjeli, prepušteni sami sebi… Jedna stara jabuka, smještena tik do groblja, kao da ima moć regeneracije… Stare grane su otpale, neke su vlasnici porezali, a stalno izrastaju nove, na stablu koje pamti još i partizanske i švapske čizme… Te jabuke dospijevaju negdje u ovo doba, a ne jednom, znali smo i za Dan republike (‘za dvajzdeveti’) otići po desert nakon utakmice u obližnjem blatnjavom jarku….
Jesu li ti zaostali plodovi i plijen koji se ubere izvan rokova i nadanja nekakav neobjašnjivi unutarnji poriv, ne znam… Mislim da je to kao mladost koju produžavamo u svojim mislima i maštarijama… Jedemo te plodove, iako su vjerojatno već za baciti ili ostaviti žvotinjskom carsvu ili majčici prirodi da učini svoje… Ovako kao da krademo sami od sebe… A to je tako slatko. Uostalom, i Evi je bilo rečeno da ne dira jabuke s onog stabla. I ‘eve ti ga na’!